Đurić, Miodrag-Dado, crnogorski i francuski slikar (Cetinje, 4. X. 1933 – Pontoise, 27. XI. 2010). Studirao je na Likovnoj akademiji 1952–56. u Beogradu, gdje s kolegama osniva skupinu Mediala te razvija stil u okvirima verističkoga nadrealizma (Bikini, oko 1954., Vrteška, 1955–56., MSUB). Potom se preselio u Pariz, gdje se zaposlio u litografskoj radionici i počeo prijateljevati s Jeanom Dubuffetom. Ubrzo je postao jedan od najznačajnijih predstavnika europskoga fantastičnoga slikarstva. Od 1960. živio je u staroj vodenici u Hérouvalu kraj Pariza.
Svjesno zaobilazeći modernistička nastojanja, zadržava iluzionistički karakter prikaza likova i prostora te, naslanjajući se na Hieronymusa Boscha, Matthiasa Grünewalda i Martina Schongauera, preciznim crtežom oblikuje figure i predmete ističući im detalje (Limb ili Pokolj nevinih, 1958–59., Arhitekt, 1959., Velika farma. Omaž Bernardu Réquichotu, 1962–63., sve u Centre Pompidou, CP). Kontrastom neobično svijetle atmosfere i uznemirujućih prizora, koje od 1960-ih sve više uranja u magličaste svijetlo plave tonove, slika fantazmagorične iracionalne sadržaje, pri čemu je svako djelo slikana priča (Omaž Negroliju, 1966., Musées royaux des Beaux-Arts de Belgique; Zelena Europa, 1969–70., Stedelijk Museum; Velika plava plaža, 1969., Fonds national d’art contemporain; Diptih iz Hérouvala, 1975–76., CP; Diptih iz Montjavoulta, 1976–77., Guggenheim Museum). Poslije postupno napušta dotad karakteristične plave tonove i detalje u korist šarenijih i dinamičnijih kompozicija (Prescillijina škola, 2001–02., CP), i dalje kontinuirano gradeći opus kao vizualnu metaforu neobjašnjive apokalipse.
Od početaka se izražavao crtežom u olovci, tušu, gvašu (Ikar, 1955; Bez naziva, 1966., The Art Institute of Chicago) i dojmljivim kolažima (Tropski azijski beskralješnjaci, 1989), a od kraja 1960-ih se osobito posvetio istraživanju različitih grafičkih tehnika, uglavnom bakroreza i bakropisa (ciklus Dermatologie, 1975) te mu se djela nalaze i u Grafičkoj i fotografskoj zbirci Bibliothèque nationale de France. Bavio se i ilustriranjem knjiga (Georges Perec, Alphabets, 1976; Barbey d’Aurevilly, Les Diaboliques, 1989) te za bibliofilska izdanja izradbom gravura (Franz Kafka, Le Terrier, 1985; Barbey d’Aurevilly, Le Bonheur dans le crime, 1989; Pierre Bettencourt, Voyage sur la planète innommée, 1990., i Les Négriers jaunes, 1995). Koautor je nekoliko knjiga s ilustracijama (Dadomorphes & Dadopathes, 1992; Les Oiseaux d’Irène, 2007). Ostvario je također niz fresaka 1990-ih (Blockhaus u Fécampu; nekadašnja kapela kolonije gubavaca u Gisorsu) te scenografiju za Händelova Tamerlana u Badisches Staatstheater u Karlsruheu. Skulpturom i keramikom bavio se od 1960-ih, no većina radova nastala je 2000-ih (ciklusom Les Elégies Zorzi predstavljao je Crnu Goru na Venecijanskom bijenalu 2009). Od 2007. posvetio se i izradbi mrežne stranice The Dado Syndrome.
Djela su mu izložena na samostalnim izložbama u Parizu (retrospektivnoj 1970; 1981.i 2011. u CP), Rotterdamu (retrospektivna 1974), New Yorku (1974), Düsseldorfu (2012. u Kunsthalle), Bologni (1987), Beogradu (1995) te na Svjetskoj izložbi u Shanghaiju. O njemu su pisali Daniel Cordier, Christian Derouet, Jean-Louis Andral, Alain Bosquet, Gilles Deleuze, Emmanuel Pernoud, Georges Limbour. Dobio je francusko odličje viteza Reda umjetnosti i književnosti 1984.
