dominikanci (lat. Ordo praedicatorum: Red propovjednika, akronim OP; hrvatski bijeli fratri, prodikatori), katolički red koji je na početku XIII. st. u južnoj Francuskoj utemeljio sv. Dominik; stvarno je ime reda braća propovjednici (franc. frères prêcheurs). Glavna im je zadaća bila propovijedanje sa ciljem suzbijanja heretičkih učenja, kojih je u doba osnutka reda bilo mnogo, i promicanja istina katoličke vjere. Red je 1216. potvrdio papa Honorije III. Na generalnim kapitulima održanima 1220. i 1221. u Bologni red se konačno uređuje prihvativši regulu sv. Augustina. Dominikanci održavaju uobičajene zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, odjeveni su u habit – široku halju s kukuljicom i škapularom od bijela platna – preko kojeg oblače crni ogrtač i kukuljicu. Organizirani su u zajednice po uzoru na sveučilišne korporacije, a vrhovna vlast pripada delegatskomu tijelu koje biraju svi članovi reda; služba izabranih starješina podliježe stalnim izmjenama.
Red se brzo širio Europom, najprije u gradovima i sveučilišnim središtima; za potrebe propovijedanja svaki je samostan imao svoju školu s magistrom koji je podučavao mladež »slobodnim umijećima«. Samostane su obično podizali, poput franjevaca, pri ulazu u grad. Kontemplacijom i studijem pripremaju se za dinamičniji život propovijedanja, skrbi za siromašne, bolesne, utamničene, posvećivanja izobrazbi mladih, znanosti i umjetnostima. Od 1233. bili su službeni propovjednici protiv krivovjerja i inkvizitori.
Dominikanci su dali tijekom stoljeća mnoga velika imena. Skolastički filozofi Albert Veliki i Toma Akvinski uveli su Aristotelov filozofski sustav na pariško sveučilište (ondje su studirali i hrvatski dominikanci A. Kažotić, Matej Zagrepčanin, I. Stojković i dr.). Čuveni su bili mistici Eckhart, Johann Tauler, slikari fra Angelico i fra Bartolomeo della Porta, crkveni reformator G. Savonarola. Zasluge za reformu reda imao je veliki govornik H. Lacordaire, moderna biblijska istraživanja organizirao je Marie-Joseph Lagrange; teolozi su II. vatikanskoga koncila i našega doba Y. Congar, Marie Dominique Chenu, Edward Schillebeeckx i dr.
Nastanak dominikanskoga reda u hrvatskim krajevima vezan je uz djelovanje Pavla Dalmatinca, bliskoga suradnika sv. Dominika; s Poljakom Sadokom i trojicom braće utemeljio je prve zajednice.
Dominikanski su samostani u srednjem vijeku rašireni po cijelom hrvatskom prostoru: Dubrovnik (1225), Nin (1228), Čazma (1229), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233), Dubica (1235), Zagreb (prije 1241), Virovitica (prije 1242), Zadar (1244), Split (prije 1245), Bihać (1266), Kotor (1266), Požega (prije 1303), Šibenik (1346), Senj i Kvarnerski otoci (prije 1380), Gruž (1437), Bol na Braču (1462) itd. U XIII. i XIV. st. uključeni su u jedinstvenu Ugarsku provinciju, s posebnim vikarima za područje uz Jadransko more (Dalmacija) i Slavoniju (ostali hrvatski krajevi). God. 1380. osnovana je Dalmatinska provincija, iz koje je 1486. nastala Dubrovačka kongregacija sa samostanima i redovničkim kućama na području Dubrovačke Republike. Između 1508. i 1587. samostani u Bihaću, Jastrebarskom, Bosiljevu i Modrušu tvorili su manju Hrvatsku dominikansku kongregaciju. Nakon Napoleonskih ratova samostani Dalmatinske provincije i Dubrovačke kongregacije udružili su se u jedinstvenu Dalmatinsku provinciju, koja je 1963. promijenila ime u Hrvatsku dominikansku provinciju. Dominikanski Generalni studij u Zadru, koji je djelovao od 1397. do 1807., prvo je hrvatsko sveučilište.
U hrvatskoj su kulturi i duhovnosti znameniti: A. Kažotić, zagrebački biskup, reformator katedralne škole i prvi hrvatski blaženik; Pavao Dalmatinac, pisac prvoga priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije; I. Stojković, pisac sustavnih rasprava o općim crkvenim saborima i o Crkvi; Klement Ranjina, propovjednik katoličke restauracije; Serafin Crijević Cerva, dubrovački povjesničar i biograf; Anđeo Marija Miškov, propovjednik i vjerski pisac; Vinko Draganja, prvi splitski akademski slikar; Jordan Kuničić, moralist i glazbenik; Vinko Kuničić, muzikolog i skladatelj; Hijacint Franjo Eterović, filozof i enciklopedist; Rajmund Kupareo, književnik i estetik; Tomo Vereš, filozof; Stjepan Krasić, povjesničar i dr.
Na kraju XX. st. dominikanci su razdijeljeni na 51 provinciju sa 6600 svećenika, braće suradnika i klerika. Redu pripada i 150 ženskih redovničkih kongregacija s 38 000 sestara, 250 samostana s 4400 klauzurnih sestara i 70 laičkih bratstava s više od 70 000 članova.
Hrvatska dominikanska provincija danas ima 11 samostana i kuća s 80 redovnika. Od XIII. st. na hrvatskim prostorima javljaju se klauzurne dominikanke i dominikanske samostanske trećoredice. Potonje su 1905. okupljene u Kongregaciju sv. Anđela čuvara, sa središnjom kućom u Korčuli, s oko 120 redovnica. Najpoznatija hrvatska dominikanka je Ozana Kotorka, prva hrvatska blaženica.
Dominikanske knjižnice. Osnivač dominikanskoga reda Domingo de Guzmán i posebice njegov učenik Humbert de Romanis ugradili su u same temelje reda ljubav za knjigu i potrebu da se s pomoću knjige obavi jedna od osnovnih zadaća reda – borba protiv heretičkih učenja i promicanje istina katoličke vjere. Za dominikance je knjiga »oružje naše vojnice« (arma nostrae militiae), pa su zato dominikanci imali u svojim samostanima vrlo bogate i dobro uređene knjižnice. Početkom XIV. st. generalni kapitul reda naredio je da svi samostani moraju imati knjižnice i točno označio koje su im knjige nužne (Toma Akvinski, Aristotel itd.). Od njihovih knjižnica najvažnija je ona u Bologni, a u hrvatskom etničkom prostoru bogate su knjižnice imali samostani sv. Nikole u Kotoru, Splitu, Zadru, Bolu na Braču, sv. Križa na Čiovu, u Zagrebu, Rijeci, Korčuli itd. Najbogatija je ona u Dubrovniku, za koju je potkraj XV. st. izgrađena posebna prostorija s dva reda pultova. Sačuvala je velik broj dragocjenih rukopisa iz srednjega vijeka i inkunabula.