struka(e): hrvatska književnost
Dragojević, Danijel
hrvatski pjesnik, esejist i radijski urednik
Rođen(a): Vela Luka, 28. I. 1934.
Umr(la)o: Zagreb, 19. II. 2024.
ilustracija
DRAGOJEVIĆ, Danijel

Dragojević, Danijel, hrvatski pjesnik, esejist i radijski urednik (Vela Luka, 28. I. 1934Zagreb, 19. II. 2024). Brat književnika Ivana. Diplomirao je 1958. povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Isprva je živio kao profesionalni književnik u Splitu, a od 1967. u Zagrebu kao urednik na Trećem programu Radio Zagreba, odnosno Hrvatskoga radija, uređujući emisije o kulturi (Poezija naglas, Dnevnici i pisma, Bibliovizor). Sudjelovao je u osmišljavanju programske koncepcije pri prelasku Trećega programa na cjelodnevno emitiranje 1997; umirovljen je 2000., nastavivši uredničku suradnju do 2009.

Prve je pjesme objavio u splitskom časopisu Mogućnosti 1956., a u prvoj zbirci poezije (Kornjača i drugi predjeli, 1961), također tiskanoj u Splitu, u kontekstu poetičke dominacije pjesničke generacije tzv. »razlogovaca« (Razlog, 1961–68) pokazao je samosvojnost u izrazu i odmicanje od njihove poetičke sheme. Do 1985. objavio je još devet knjiga pjesama i kratke proze (U tvom stvarnom tijelu, 1964; Svjetiljka i spavač, 1965; Nevrijeme i drugo, 1968; O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata, 1970; Četvrta životinja, 1972; Prirodopis, 1974; Izmišljotine, 1976; Razdoblje karbona, 1981; Rasuti teret, 1985), potom, nakon devetogodišnje stanke, zbirke Zvjezdarnica i Cvjetni trg (obje 1994) te Hodanje uz prugu (1997), Žamor (2005), Negdje (2013) i Kasno ljeto (2017). Njegova poezija, u kojoj se iskazuje erudicija i poznavanje likovne umjetnosti (»fenomenologija oka«, Z. Mrkonjić), fenomenološki propituje svijet svakodnevnih i običnih stvari u kojima prevladava razbijeno mnoštvo pojedinačnosti koje se nastoje sklopiti u smislenu cjelinu. Njegova »poetika očitosti« (Z. Mrkonjić), u kojoj male, sporedne i nepoetične stvari postaju predmetom opjevavanja, usmjerena je na pisanje kao pokret imenovanja, u kojem jezik više nema komunikacijsku funkciju već funkciju mišljenja, kazivanja i djelovanja (C. Milanja). Primjetno je povezivanje svakodnevnih izričaja s nepripadajućim leksičkim sadržajima i istraživanje na planu metrike, sintakse, semantike i metaforike. Već se u prvoj zbirci zapaža kako se Dragojević u komponiranju knjige koristi pravilom da u drugom dijelu slijedi dnevnik teksta, kao svojevrsni autoreferencijalni komentar. Također se iz jedne zbirke u drugu ponavljaju neke pjesme pokazujući ne samo na sponu među pojedinim zbirkama već i perpetuiranost, variranje i prepletanje provodnih motiva. Dragojević briše granice između eseja i priče, proze i poezije, slobodnoga i vezanog stiha i inaugurira žanrovski hibrid poetskog eseja. U duhu suvremenih poststrukturalističkih filozofskih traganja i ujedinjenjem esejističke faktografije i poetske maštovitosti, Dragojevićeva poezija otvara prostore nove semantičnosti i jedan je od najistaknutijih pjesničkih opusa moderne hrvatske književnosti.

Pisao je eseje, likovne prikaze i studije (Kosta Angeli Radovani, 1961; Albert Kinert, 1963). Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1992), a Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2018) nije prihvatio.

Citiranje:

Dragojević, Danijel. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.7.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dragojevic-danijel>.