Dumas [dyma's], Marlene, južnoafrička i nizozemska slikarica (Cape Town, 3. VIII. 1953). Diplomirala je likovnu umjetnost 1975. na Sveučilištu u Cape Townu. Preselivši se sljedeće godine u Nizozemsku, umjetnost je studirala u Haarlemu (Ateliers ʻ63, danas De Ateliers u Amsterdamu), a psihologiju u Amsterdamu, gdje se trajno nastanila; predavala je ondje (Rijksakademie i De Ateliers), u Tilburgu i Enschedeu.
Odrastajući u društvu obilježenom iskustvom aparthejda, u početcima promišlja svoj identitet bjelkinje i afrikanersko podrijetlo, potom, zaokupljena odnosom između stvarnosti i njezine reprezentacije, posredovane masovnim medijima, naslanjajući se na ekspresionističku tradiciju, posebice Edvarda Muncha i Francisa Bacona, oblikuje samosvojnu estetiku prometnuvši se u jednu od predvodnica suvremenoga figurativnog slikarstva.. Usredotočena na ljudsku figuru, stvara djela tematski vezana uz rasu, spol, seksualnost, nevinost i krivnju, senzualnost i nasilje, individualni i društveni identitet. Prenoseći (uglavnom u ulju, tušu i akvarelu) likove s fotografija, često samo lica ili detalje tijela (Martha, Sigmundova žena, 1984. i Magnetska polja, 2008., Stedelijk Museum), lišava ih izvornoga konteksta. Uglavnom suženom, često suzdržanom paletom, suptilnim sjenama i labavim potezima transformira ih na začudan način, nerijetko u blijede, sablasne, istodobno dirljive figure koje laviraju između krhkosti i prijetnje.
Znatan joj je dio opusa posvećen prikazima djece i temi gubitka dječje nevinosti (Dijete, 1985; Zataškavanje, 1994). Istodobno stvara portrete mrtvih tijela sa sablasnom kožom i bezizražajnim izrazima lica, propitujući načine na koje se društvo nosi sa smrtnošću i promjenom, a tu temu osobito naglašava slikajući Lucy, prema Caravaggiovu prikazu sv. Lucije (1608), i Stern, posmrtni portret njemačke teroristice Ulrike Meinhof, interpretaciju novinske fotografije, pri čem na oba prikaza sugerira izraz seksualne ekstaze (obje 2004., Tate).
Često prikazuje emocije vezane uz trudnoću i majčinstvo (Prvi ljudi, I–IV, 1990), stanja poput tuge, gubitka, oplakivanja i usamljenosti (ciklus Za kim zvona zvone, 2007), teme golog ženskog tijela (Čekanje… na smisao, 1988) te seksualnosti, poslije i prostitucije (Posjetitelj, 1995; ciklus Magdalena, 1996., Tate; Dorothy D-Lite, 1999; Pernata stola, 2000; serija Striptizete, 2000–04., s Antonom Corbijnom), koje donosi prikazom akvarelnih fragilnih likova ili pak senzualnim debelim slojevima boje, potonje čestim obradama i rekonstrukcijama erotskih fotografija, istodobno naglašavajući voajerizam i društvenu zarobljenost. Žudnje suvremenoga društva, poput ideala vječne mladosti i ljepote, komentira reinterpretirajući portrete slavnih, kao u istaknutom Portretu Ingrid Bergman (2008), gdje, distorzirano prikazujući glumičinu ljepotu, s kožom i ustima koji kao da vise s lica, naglašava neizbježnost starenja. Isotodobno slika politički angažirana djela: potaknuta rasnim napetostima koje su obilježile njezino djetinjstvo, radi seriju od 100 minimalističkih studija crnačkih lica Crni crteži (Black Drawings, 1991–92), kojima suprotstavlja portrete javnih osoba (Amy Winehouse, Barack Obama, Phil Spector, Naomi Campbell), ali i anonimnih ljudi, podjednako izvučenih iz društvenoga konteksta. Želeći suočiti društvo s vlastitom nesigurnošću i predrasudama, osobito nakon terorističkoga napada u New Yorku 2001., stvara ciklus Mladići (2002–05., Stedelijk Museum), portrete muškaraca među kojima su teroristi, ali i obični mladići, dok klišejizirani prikaz okorjelog terorista propituje, slikajući ekspresivnom bojom Portret Osame Bin-Ladena (2010., Stedelijk Museum), sa zamišljenim izrazom i mekim crtama lica, stvorivši složeno djelo, istodobno odbojno i privlačno. Nerijetko se vraća afričkim temama, npr. u potresnoj slici Udovica (2013), portretu do struka razodjenute Pauline Lumumbe na sprovodu supruga Patricea, kongoanskog političara i simbola protukolonijalne borbe, a prikazuje i tragedije Bliskog istoka, posebice motiv zida koji razdvaja Izrael i Palestinu (serija Zid plača, 2009–11). Potaknuta kršenjem ljudskih prava u Rusiji, u okviru Manifeste u Sankt Peterburgu 2014. izlaže ciklus Velikani, seriju od 16 portreta s tekstovima poznatih gay muškaraca, kriminaliziranih zbog svoje seksualnosti.
Složenu ulogu umjetnice propituje i kompozicijom Slikarica (1994), na kojoj prikazuje dijete, svoju kćer, kao vlastiti (umjetnički) alter ego, figuru »isprane« boje, s rukama natopljenima gustim bojama (»krvavo« crvenom, plavom) i nogama koje nestaju pretvarajući lik u sablasnu pojavu. Iste godine počinje sastavljati serije Odbijeni, od prethodno odbačenih« djela iz različitih ciklusa, čime naglašava umjetničku nesigurnost općenito, te crni humor i ironiju, koji prožimaju cijeli njezin opus. Promišljajući Rolanda Barthesa, stvara intenzivnu sliku Smrt autora (2003).
Izlagala je na skupnim i samostalnim izložbama (Utrecht 1984; Amsterdam, 1985., 2006., 2014. Stedelijk Museum, retrospektiva; New York 1994., 2010; Malmö i Torino, usporedno s Francisom Baconom, 1995; London, 1996. Tate, 1999., 2004., 2015. Tate, retrospektiva; Pariz, 2001. Centre Pompidou, retrospektiva crteža, 2021. Musée d’Orsay; Tokyo, Cape Town, Johannesburg, New York, MoMA, Los Angeles, MOCA, 2007–09; Venecija, 2022. Palazzo Grassi).
