Durand [dyʀᾶ'], Guillaume (lat. Gulielmus Durandus ili Durantis), francuski pravnik i liturgičar (Puimisson kraj Béziersa, oko 1237 – Rim, 1. XI. 1296). Nakon studija u Lyonu i Bologni, podučavao pravo u Bologni i Modeni. U pravnu praksu stupio je kao auditor pri Svetoj Stolici. Redigirao zaključke Drugoga lyonskoga koncila (1275). Od 1278. visoki dužnosnik Papinske države u pokrajini Romagni, 1291. preuzeo biskupiju Mende u Francuskoj. Njegovo Pravno ogledalo (Speculum iudiciale, prvo izdanje 1271–76., dorađena verzija 1289–91) ubraja se među glavna djela europske pravne baštine, a Durand je po njemu stekao nadimak Speculator. Sustavno je i cjelovito obradio te popratio obrascima rimsko kanonsko procesno pravo; ta je rasprava stoljećima bila jednim od najčešće upotrebljavanih priručnika u sudskoj praksi. Na području kanonskoga prava značajan je i njegov Repertorium uz dekretale Grgura IX. i Inocenta IV. U djelu Slijed službe Božje (Rationale divinorum officiorum, prije 1291) prvi su put sustavno bila obrađena liturgijska pravila. Djelo je imalo velikog odjeka u praksi i ponovno se tiskalo sve do XIX. st.
