Economist, The [δi: ikɔ'nəmist], britanski tjednik, pokrenut 1843. u Londonu. Službeno se vodi kao novinski list, a kao takav izlazio je na velikom formatu (broadsheet) od osnutka, iako od 1971. izlazi u formatu časopisa. Pokrenuo ga je poduzetnik i političar James Wilson (glavni urednik do 1857), s ciljem borbe protiv protekcionističkih poljoprivrednih carina u Velikoj Britaniji. Otpočetka zagovara načela slobodnog tržišta i slobodne trgovine, što je uz povremene prilagodbe društveno-političkim mijenama (npr. podržavanje umjerenoga progresivnog oporezivanja) te potporu bankarskim interesima ostalo trajno obilježje lista koji je u suvremeno doba izraziti zagovornik globalizacije. Kozmopolitskog je duha, nerijetko odvažnih interpretacija, s naglaskom na sažetim analizama i preglednim tekstovima, poznat po načelnoj pouzdanost i provjerenosti iznošenih činjenica, politički se identificira kao »radikalni centar«, često podupire desne liberalne i neoliberalne opcije, ali povremeno i socijalno-liberalne te umjerene socijaldemokratske, dosljedno podržavajući i društvene reforme (npr. ukidanje smrtne kazne, legalizaciju homoseksualnog braka, a i ukidanje monarhije u Velikoj Britaniji). Nakon Wilsonove smrti bio je u vlasništvu obiteljske zaklade njegovih potomaka do 1928. kada je The Economist Group kao nakladnik pretvoren u trgovačko društvo u kojem su najveći udio imali vlasnici lista Financial Times, a od 2015. obitelj Agnelli. Glavne urednike, koji su po nepisanome pravilu diplomirali na sveučilištima Oxford ili Cambridge, od 1928. bira upravni odbor. Wilsonov zet Walter Bagehot, vjerojatno najistaknutiji glavni urednik u povijesti lista (1861–77), pojačao je rubriku međunarodne politike te je, kombinirajući praksu autorske anonimnosti (članci su tradicionalno nepotpisani) s dosljednom uredničkom redakcijom, postigao prepoznatljivu jedinstvenost i homogenost Economistova tona. Usprkos skromnim nakladama (od prosječnih 4000 primjeraka 1870-ih do 1940-ih dostiže 10 000), ugled tjednika nastavio je rasti, osobito za urednika Waltera Laytona (1922–1938) i Geoffreya Crowthera (1938–1956). Uz daljnje širenje praćenja političkih događanja u svijetu, rastu čitanosti napose pridonosi pokretanje rubrike posvećene SAD-u (1942) pa do kraja 1950-ih naklade dosežu 50 000, a 1970. približno 100 000 primjeraka. Efektno ističući vlastiti elitizam, precizna a jezično osviještena stila, iako i kritiziran da stajališta i mišljenja često predstavlja kao objektivne informacije, do potkraj XX. st. postaje jedan od najutjecajnijih svjetskih političkih listova te mu naklada raste i u razdoblju opće krize tiskanih medija (500 000 primjeraka 1992., približno 1,5 milijuna početkom 2020-ih), a 2012. uvodi rubriku posvećenu Kini. Poslije Crowthera tjednik uređuju Donald Tyerman (1956–65), Alastair Burnet (1965–74), Andrew Knight (1974–86), Rupert Pennant-Rea (1986–93), Bill Emmott (1993–2006), John Micklethwait (2006–2014) i Zanny Minton Beddoes (od 2015). Od 1996. dostupan i na internetu, 2024. imao je oko 1,22 milijuna pretplatnika u tiskanom i digitalnom izdanju.
