egoizam (prema latinskom ego: ja), u filozofiji, podvrgavanje svih istina i vrijednosti vlastitu sudu i vlastitim interesima. U užem, etičkom smislu, egoizam je mišljenje da svaki čovjek treba u prvome redu misliti na sebe i da u svemu treba gledati na vlastitu dobrobit, bez obzira na druge, pa čak i na njihovu štetu. U različitim teorijskim varijantama egoizam se zasniva na temeljnoj postavci po kojoj je »ja« vrhovno načelo i najviše moralno dobro. Teorijski se egoizam opravdava biološkom težnjom čovjeka za samoodržanjem, iz čega proizlazi da je osjećaj za vlastito »ja« prvotan, a osjećaj za druge izveden, te da je egoist prirodan, normalan tip čovjeka (suprotno altruizam, altruist). L. Klages opisuje egoizam kao »osobno samopotvrđivanje« i razlikuje njegova četiri temeljna oblika: spontani, pasivni, reaktivni i izolirani. Elementi toga nauka posebno su vidljivi kod F. La Rochefoucaulda, Ch. A. Helvétiusa, J. Benthama, F. Nietzschea i M. Stirnera.