Erikson [e'riksən], Erik Homburger (rođen Salomonsen), njemačko-američki psihoanalitičar i razvojni psiholog (Frankfurt na Majni, 15. VI. 1902 – Harwich, Massachusetts, 12. V. 1994). Potomak majčine izvanbračne veze, pošto mu se majka preudala prezime mu je 1908. promijenjeno u Homburger, a sam ga je u drugoj polovici 1930-ih promijenio u Erikson. Polazio je Likovnu akademiju u Münchenu, od 1927. podučavao je crtanje u privatnoj eksperimentalnoj školi Burlingham-Rosenfeld u Beču i na tamošnjem sveučilištu studirao medicinu. Na poticaj Anne Freud, kćeri Sigmunda Freuda, završio je 1933. izobrazbu na Bečkom psihoanalitičkom institutu specijaliziravši se u dječjoj psihoanalizi te se iste godine odselio u SAD. U Cambridgeu je vodio privatnu psihoanalitičku ordinaciju za djecu te u Bostonu radio u Općoj bolnici Massachusetts i na Medicinskom fakultetu Harvardova sveučilišta, gdje je istodobno studirao psihologiju do 1936., kada je zbog neslaganja s načinima istraživanja napustio sveučilište i Boston. Na Sveučilištu Yale u New Havenu bio je suradnik Instituta za ljudske odnose i predavač na Medicinskom fakultetu 1936–38., od 1939. suradnik Kalifornijskog sveučilišta Berkeley gdje je 1942–50. predavao i istraživao pretežno period adolescencije, a od 1944. imao je i privatnu ordinaciju u San Franciscu. Provodio je terenska istraživanja među indijanskim plemenima u South Dakoti te Californiji 1939–50. Potom je 1951–60. djelovao u psihijatrijskoj ustanovi u Stockbridgeu i bio profesor na Sveučilištu u Pittsburghu, a od 1960. do umirovljenja 1970 (kada je izabran u zvanje profesor emeritus) ponovno je predavao na Harvardovu sveučilištu.
Neofreudovac, i jedan od utemeljitelja ego-psihologije, smatrao je da ključnu ulogu u čovjekovu razvoju ima ego, udaljivši se time od osnovnih postavka Freudove teorije i isticanja ida kao upravljačkoga dijela ličnosti. Postavio je cjeloživotnu teoriju psihosocijalnoga razvoja, a okruženje u kojem osoba raste smatrao je presudnim za prilagodbu i razvoj samosvijesti i identiteta. Prema njegovu shvaćanju ličnost se razvija u osam faza razrješenjem krize ili konflikta u svakoj od njih, a pod snažnim utjecajem socijalnog okruženja, dok je smjer razrješenja mogući izvor kasnijega psihološkoga zdravlja (vrline) ili poremećaja. Prvi je definirao pojam krize identiteta, koja se javlja u petoj fazi razvoja, periodu istraživanja osobnosti tijekom adolescencije, uspješno razrješenje koje dovodi do razvoja zdrava i postojana identiteta i vrline vjernosti, dočim neuspješno razrješenje dovodi do zbunjenosti oko vlastite društvene uloge. Njegov je rad bitno promijenio pogled na razvoj djeteta, među prvima je zastupao ideju da je osobnost rezultat cjeloživotnog utjecaja bioloških čimbenika, ali i socijalnog iskustva (društvenih očekivanja, predrasuda, zabrana). Objavio je više knjiga, npr. Djetinjstvo i društvo (Childhood and Society, 1950), Mladić Luther (Young Man Luther, 1954), Identitet: mladi i kriza (Identity: Youth and Crisis, 1968), Gandhijeva istina (Gandhi’s Truth, 1969).
