Espresso, L’ [lesprɛ's:o], talijanski tjednik. Pokrenuli su ga u Rimu 1955. Arrigo Benedetti (glavni urednik do 1963), Eugenio Scalfari i Carlo Caracciolo, uz financijsku potporu Adriana Olivettija koji je Caracciolu 1957. prepustio svoj vlasnički udio. Ideološki na lijevom centru, liberalan i progresivan, osim tjednoga pregleda političkih, društvenih i kulturnih vijesti (uz udio ležernijih tema) otpočetka je objavljivao kritičke reportaže te istraživačke tekstove o korupciji i klijentelizmu, napose među vladajućim demokršćanima, a imao je i istaknutu ulogu u promicanju legalizacije razvoda i pobačaja. Nakon Benedettija list su uređivali E. Scalfari (1963–68), koji je uveo gospodarsku rubriku i zasebni prilog u boji (po uzoru na The Sunday Times), Gianni Corbi (1968–70), za čijega je vodstva naklada dosegnula 130 000 primjeraka, te Livio Zanetti (1970–84), koji je 1974. nadgledao prelazak s velikoga novinskog formata na magazinski, nakon čega je naklada ubrzo porasla na više od 300 000 primjeraka. Osobito čitan među visokoobrazovanim građanstvom, tjednik je za suradnike angažirao npr. Alberta Moraviju, Piera Paola Pasolinija, Leonarda Sciasciu te Umberta Eca, koji je 1985–2016. redovito pisao popularnu kolumnu »La bustina di Minerva«. Potkraj XX. st. naklada mu postupno raste te sredinom 2000-ih ostvaruje vrhunac od približno 400 000 primjeraka, kao glavni urednici ističu se Giovanni Valentini (1984–91), Claudio Rinaldi (1991–98), Giulio Anselmi (1998–2002) i Daniela Hamaui (2002–10), a L’Espresso učestalo kritizira poslovnu i političku djelatnost Silvija Berlusconija koji je početkom 1990-ih pokušao steći vlasničku kontrolu nad tjednikom. Nakon 2010. naklada mu pada (2023. iznosila je približno 140 000 primjeraka). Od 2024. uređuje ga Emilio Carelli. Od 1999. dostupan je na internetu. Nakon više promjena vlasničke strukture, od 2023. većinski pripada kompaniji Ludoil Energy SpA.
