etažno vlasništvo (prema franc. étage: kat), vlasništvo nad posebnim dijelom nekretnine, odnosno naziv za vlasništvo nad pojedinim dijelom zgrade koji je s uporabnoga stajališta razmjerno samostalan (npr. vlasništvo nad određenim stanom ili poslovnim prostorom u zgradi). Izgradnja zgrada s velikim brojem stambenih i poslovnih jedinica različitih vlasnika dovela je do zakonskoga reguliranja, tj. uspostave etažnoga vlasništva. Suvremeno hrvatsko pravo (Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 1996) uspostavu etažnoga vlasništva uredilo je kao varijantu suvlasništva na cijeloj nekretnini. Svaki od suvlasnika cijele nekretnine (ako ima dovoljno velik suvlasnički dio za to, odnosno odgovarajući dio) ovlašten je ishoditi takvu preinaku u suvlasničkom odnosu kojom će se uz njegov suvlasnički dio cijele nekretnine vezati i etažno vlasništvo na određeni, uporabno samostalan dio te nekretnine. I nakon te preinake postojat će suvlasništvo nad cijelom nekretninom, ali izmijenjeno utoliko što će se ovlasti i dužnosti toga suvlasnika usredotočiti na taj posebni dio nekretnine (stan, poslovni prostor ili dr.), ograničavajući ujedno izvršenje ovlasti ostalih suvlasnika nekretnine na tom njezinu posebnom dijelu. Koje ovlasti ipak mogu izvršavati i ostali suvlasnici tog dijela, kao i kako će u pogledu nekretnine kao cjeline svi suvlasnici izvršavati svoja prava i obveze, uređuje zakon.