Eubeja (također Evvoia, Evia, novogrčki Εύβοıα, Eúvoia [e'vja], starogrčki Εὔβοıα, Eúboia), grčki otok (3670 km²) pred obalom Atike i Beocije u zapadnome dijelu Egejskoga mora; mostom spojen s kopnom. Istoimena pokrajina u regiji Središnjoj Grčkoj (Stereá Elláda), koja obuhvaća otok Eubeju, susjedni dio kopna i otok Skiros (Skýros) s pripadajućim manjim otocima, ima 4167 km² s 210 815 st. Otok od kopna dijeli Eubejski kanal. Eubeja je uz Kretu najveći grčki otok. Građena je od krednih i tercijarnih vapnenaca i škriljevaca, koji se u vrhuncu Dirfi (Dírfē) ispinju do 1743 m. Na sjevernome dijelu otoka sačuvalo se dosta šuma i pašnjaka. U dobro natapanim i plodnim dolinama i uz obale uzgajaju se vinova loza, smokve, maslina, bademi i dr. Od rudnoga blaga iskorištava se magnezit i mramor; ležišta smeđeg ugljena služe za domaće potrebe (termoelektrana). Stanovnici se bave stočarstvom, poljoprivredom, ribarstvom i turizmom. Upravno središte je Halkida. – U povijesno su doba otok naselili Jonjani. Halkida i Eretrija, od VIII. st. pr. Kr. do VI. st. pr. Kr. jaki pomorski gradovi na Eubeji, sudjelovali su u grčkoj kolonizaciji Halkidike, južne Italije i Sicilije. Ti su gradovi, uz Karist, bili važna trgovačka i proizvodna (keramika i metalurgija) središta. Godine 506. pr. Kr. Eubeja je došla pod vlast Atene, koja je ondje naselila stanovnike iz Atike; otok je u to doba bio atenska žitnica. Nakon Peloponeskoga rata (potkraj V. st. pr. Kr.) Eubeja je postala samostalna i s Atenom povezana u Drugome atičkom pomorskom savezu. Nakon 338. pr. Kr. potpala je pod Makedoniju, 146. pr. Kr. pod Rim (lat. Euboea), a u ranome srednjem vijeku pod Bizant. Od 1204. dalje mijenjala je gospodare, a od kraja XIV. st. njome su vladali Mlečani do 1470., kada su je osvojili Osmanlije. Od 1830. u sastavu je Grčke.