ferije (lat. feriae: praznici, dani odmora).
1. U starorimskom kalendaru, vjerski blagdani. U te dane prekidale su se sve svjetovne aktivnosti, a pogotovo nije bilo dopušteno suđenje, parničenje i javno vijećanje. Prvenstvo se davalo propisanim liturgijskim obredima, napose prinošenju žrtve bogovima. Dijelile su se na privatne (privatae), koje su obuhvaćale obiteljske ili osobne povode (rođenje djeteta, smrt člana obitelji, inicijacijski obredi), i javne (publicae), koje su se odnosile na državne obrede cjelokupnog pučanstva ili jednoga njegova dijela. Pojedini su rimski rodovi (→ gens) imali vlastite ferije, a pojam se odnosio i na pojedince koji su morali provesti obrede očišćenja (piaculum) ili okajanja (expiatio). Godišnje ferije bile su na nepomični datum (feriae sativae) i pomični (feriae conceptivae), koji su određivali svećenici. Zapovjedne ferije (feriae imperativae) bile su izvanredne svetkovine koje su sazivali posebni magistrati, obično prigodom zloslutnih događaja i pošasti. Prema Kolumeli bilo je barem 60 zadanih javnih ferija, među kojima i Saturnalije, sve ide, martovske, junske i oktobarske kalende te srpanjske none. Postojala su tumačenja koji se poljoprivredni poslovi smiju obavljati, a osobito su bili zabranjeni poslovi vezani uz oranje zemlje i pokojnike, dočim je bilo dopušteno raditi poslove vezane uz rast, poput gnojenja i sadnje, ili pak uza sušenje. Broj se ferija smanjio u carsko doba, za Klaudija i Vespazijana. Sačuvani su žrtveni kalendari zvani ferialia koji donose popise zapovjednih blagdana; poznata su i etrurska ferialia (Tabula Capuana, rano V. st. pr. Kr.; Liber linteus Zagrabiensis). Ti se kalendari razlikuju od fastâ po tome što donose samo blagdane.
2. U katoličkoj liturgiji upotrebljava se naziv feria za dane u tjednu, računajući ponedjeljak kao drugi (feria secunda), utorak kao treći dan, itd.
3. Školski praznici, odmor (školske, sudske ferije).
