Fontainebleau [ftεnblọ'], grad jugoistočno od Pariza, u departmanu Seine-et-Marne, sjeverna Francuska; 14 886 st. (2017). Leži u dolini Seine, na istočnome rubu istoimene šume (25 000 ha). Od XII. st. zaselak uz prvotni lovački dvorac, dalje se razvio oko renesansnoga kraljevskoga dvorca iz XVI. st. koji je zajedno s pripadajućim parkom uvršten 1981. na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine (od 1927. memorijalni i umjetnički muzej). Razvijen kulturni turizam.
Na mjestu lovačkoga dvorca francuskih kraljeva sagrađenog početkom XII. st. i proširenog sredinom XIII. st., kralj Franjo I. je 1528. započeo izgradnju novoga dvorca; u prvoj fazi na njemu su radili Gilles Le Breton i Pierre Chambiges stariji. Na kraljev poziv dolaze u Fontainebleau 1530–31. Rosso Fiorentino, Francesco Primaticcio i drugi talijanski umjetnici, koji su osnovali fontainebleaušku slikarsku školu; tu se začelo dekorativno fresko-slikarstvo talijansko-francuske varijante renesanse kombinirano s ukrasima od štuka. Dvorac su dalje dali dograđivati i širiti Henrik II. (na izgradnji je radio Philibert Delorme) i Katarina Medici potom, potkraj XVI. i početkom XVII. st., Henrik IV., a uglavnom je završen do 1620-ih, za Luja XIII. (uz kasnije manje zahvate do XIX. st.) te mješavinom različitih stilskih obilježja predstavlja slikovit arhitektonski kompleks, okružen prostranim parkom. Najistaknutiji su njegovi dijelovi Ovalno dvorište te bogato dekorirane Galerija Franje I. i Galerija Henrika II. Dvorac je služio kao povremena rezidencija svih francuskih vladara od kralja Luja VII. do cara Napoleona III. U njemu su se rodili kraljevi Filip IV. Lijepi, Henrik II., Franjo II. i Luj XIII., Luj XIV. je ondje 1685. opozvao Nanteski edikt, a 1814. abdikaciju potpisao Napoleon I.
