Frankl [fraŋkl], Viktor Emil, austrijski neurolog, psihijatar i psihoterapeut (Beč, 26. III. 1905 – Beč, 2. IX. 1997). Utemeljitelj je logoterapije i egzistencijske analize. U Beču je završio Medicinski fakultet (1930) i doktorirao filozofiju tezom o povezanosti religije i psihoterapije (1948; iste godine objavljena kao knjiga Bog kojega nismo svjesni – Der unbewusste Gott). Tijekom studija otvorio je savjetovalište za mlade (1928). Radio je u bečkim psihijatrijskim ustanovama Rosenhügel (1931–32) i Am Steinhof (1933–37), 1937. otvorio privatnu ordinaciju, a kada mu je nakon Anschlussa 1938. kao Židovu onemogućeno samostalno djelovanje, u Bolnici Rothschild vodio je od 1940. odjel za neurologiju te ondje, krivotvoreći medicinsku dokumentaciju, mnoge pacijente spasio od eutanazije. S obitelji je 1942. zatvoren u koncentracijski logor Theresienstadt, potom Auschwitz pa Dachau. Nakon II. svjetskog rata vodio je neurološki odjel u Općoj poliklinici bečke bolnice i vlastitu ordinaciju do umirovljenja 1970. Od 1948. predavao je na Bečkom sveučilištu (od 1955. kao redoviti profesor neurologije i psihijatrije), predavanja je držao i na više američkih sveučilišta (Sveučilište Harvard, Southern Methodist University u Dallasu, Duquesne University u Pittsburghu te United States International University u San Diegu).
Od početka svojeg interesa za psihologiju, još od gimnazije, najviše je promišljao pitanje smisla. Isprva blizak Sigmundu Freudu, potom Alfredu Adleru, iz čijeg je kružoka isključen zbog uvjerenja kako je glavni motiv čovjekova postojanja smisao i kako potreba za pronalaženjem smisla nadjačava sve ostale čovjekove potrebe i motive. Na tim je postavkama razradio svoju psihoterapijsku tehniku i tzv. treću bečku psihoterapijsku školu – logoterapiju.
Temelje logoterapije i njezine filozofske podloge – egzistencijske analize – opisao je u svojoj prvoj knjizi Liječnik i duša (Ärztliche Seelsorge, 1946), koju je započeo pisati prije rata, a neke dijelove sastavio tijekom zarobljeništva. Logoterapijom i konceptom smisla bavio se u većini svojeg opusa, među ostalim u svojoj načitanijoj (i na više od 20 jezika prevedenoj) knjizi …ipak reci da životu: psihologovo iskustvo u koncentracijskom logoru (… trotzdem Ja zum Leben sagen: Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager, 1946), o osobnom iskustvu u koncentracijskim logorima. Ostala važnija djela: Teorija i terapija neuroza: uvod u logoterapiju i egzistencijsku analizu (Theorie und Therapie der Neurosen: Einführung in Logotherapie und Existenzanalys, 1956), Volja za smislom: temelji i primjene logoterapije (The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy, 1969), Čovjek koji pati: antropološki temelji psihoterapije (Der leidende Mensch: Antropologische Grundlagen der Psychotherapie, 1975) te autobiografija Što ne piše u mojim knjigama: životne uspomene (Was nicht in meinen Büchern steht: Lebenserinnerungen, 1995).
