funkcionalizam (franc. fonctionnalisme).
1. Smjer u teoriji društva koji pretpostavlja da dijelovi društva čine nerazdvojnu cjelinu; osnivači su Herbert Spencer, Émile Durkheim i Bronisław Malinowski. Temelji se na analogiji između biološkog organizma i društva te konzervativnom shvaćanju društvenoga poretka, što ilustrira rimski patricij Menenije Agripa, koji pobunjenim plebejcima poručuje: kao što se dijelovi tijela ne smiju pobuniti protiv želuca tako ni društvene skupine (staleži, klase) ne smiju ustajati jedne protiv drugih. Funkcionalizam u sociologiji objašnjava društvene nejednakosti kao nužnu posljedicu podjele rada i uloga u društvu i različitih individualnih sposobnosti. Pod uvjetom da su pojedinci, u prvom redu najsposobniji, primjereno motivirani za obavljanje svojih uloga, takva podjela pridonosi društvenoj stabilnosti i ravnoteži (teorija društvenoga sustava Talcotta Parsonsa). Drugi je uvjet prihvaćanje zajedničkog uzorka vrijednosti, što omogućuje da ljudi uspostave uzajamna očekivanja i koordiniraju svoje djelovanje. Funkcionalna analiza u sociologiji, koja polazi od razlikovanja manifestnih i latentnih funkcija (Robert King Merton), ispravlja kruto poimanje društvenoga poretka i ističe da je u svakom društvu odnos između vrijednosti ili ciljeva i sredstava za ostvarenje ciljeva nerazmjeran, pa su anomija i sukobi normalan sastavni dio društvenoga života. Na sličan način neofunkcionalizam (Jeffrey C. Alexander, Bernard Barber) pokazuje nepodudarnost između društvenoga reda i individualnih ciljeva te zaključuje da je napetost između društvene strukture ili razine kolektivnih normi i djelatne volje pojedinca pokretač društvenih promjena u smislu sve veće diferencijacije funkcija i uloga, odn. modernizacije. Općenito, funkcionalizam je prikladniji kao teorija koja objašnjava nužnost postojanja društvenoga poretka nego kao teorija koja objašnjava zbog čega se poredak mijenja.
2. Naziv za različite smjerove strukturalne lingvistike, koji se ponajviše vežu na teoriju Ferdinanda de Saussurea i razmišljanja Praške škole o funkcijama u jeziku i funkcijama jezika, ili pak iz njih proistječu. Većina Pražana promatra jezik ponajprije kao komunikacijsko sredstvo koje funkcionira, a na temelju analize funkcije (funkcija) u konkretnim komunikacijskim situacijama može se opisati struktura jezika; napušteno je kruto odvajanje jezika i govora (langue i parole), sinkronije i dijakronije, jer je funkcionalni pristup upućivao na to da su i u jednom i u drugom slučaju obje kategorije među sobom povezane i da se funkcionalno prožimlju. Takvi su pogledi došli do izražaja osobito u opisnoj fonologiji (funkcije fonema, opozicije, razlikovna obilježja) i definiranju odnosa između fonetike i fonologije te u dijakronijskoj fonologiji (gdje se moglo pokazati da se većina promjena može objasniti načinom funkcioniranja u sustavu). Prvu shemu opisa jezičnih funkcija dao je 1934. Karl Bühler (Organonmodell; u jeziku se mogu istaknuti tri funkcije: funkcija predočivanja, funkcija izražavanja i funkcija zazivanja). Proučavajući različite svrhe što ih imaju izričaji, Roman Jakobson razlikovao je šest osnovnih funkcija. Unutar Praške škole Vilém Mathesius naznačio je elemente za funkcionalnu perspektivu rečenice: osnova rečenice ono je što je poznato (tema), a nove se obavijesti označuju kao rema. No funkciju kao osnovni kriterij u proučavanju jezične strukture najdosljednije je u svojem djelu primijenio André Martinet, i to na razini opće i opisne fonologije, na razini dijakronijske fonologije i opće lingvistike. Tvrdi da je središnja i najvažnija funkcija jezika komunikacijska funkcija, jer se samo pri njoj u potpunosti zatvara komunikacijski (govorni) krug, a sve ostale funkcije (funkcija izražavanja, estetička funkcija, funkcija oslonca mislima i dr.) izvedene su, jer se odvijaju samo na dijelu komunikacijskoga kruga, a k tomu su još uvjetovane specifičnim komunikacijskim situacijama ili kontekstom. U anglosaskoj se tradiciji funkcionalizam u lingvistici obično dovodi u opreku prema formalnim teorijama jezika, osobito transformacijsko-generativnoj gramatici.
3. Smjer u arhitekturi i urbanizmu XX. st. koji postavlja zahtjev da građevina bude funkcionalna, tj. oblikovana u skladu s njezinom namjenom i osobitostima materijala od kojega je izvedena. Uvođenjem novih građevnih materijala i tehnologija (čelik, armirani beton, aluminij, staklo) i težeći praktičnosti i ekonomičnosti izvedbe, funkcionalizam se zauzima za primjenu jednostavnih oblika (ravne linije, čiste plohe, staklene stijene). – Funkcionalizam najavljuju industrijske građevine druge polovice XIX. st., teoretski ga anticipiraju Louis Sullivan (»oblik slijedi funkciju«, 1896) te arhitekti koji 1920-ih djeluju u Bauhausu (Walter Gropius, Hannes Meyer, Ludvig Mies van der Rohe), a konačno ga formulira Le Corbusier u djelu K pravoj arhitekturi (1923). Internacionalizaciji ideja funkcionalizma pridonosi CIAM (djelovao je 1928–59) zauzimajući se ujedno da se načela funkcionalizma primjenjuju i na urbanizam (Atenska povelja, 1933) te teoretičari Siegfried Giedion (Prostor, vrijeme i arhitektura – Space, Time and Architecture, 1941) i Nikolaus Pevsner (Začetnici modernoga pokreta, 1936). – Ideje i načela funkcionalizma u Hrvatsku vrlo rano prenose arhitekti koji su bili u izravnom kontaktu s Le Corbusierom (Vlado Antolić, Drago Ibler, Zvonimir Kavurić, Juraj Neidhardt, Zlatko Neumann, Ernest Weissmann). – E. Weissmann je 1931. objavio članak O estetici u arhitekturi u knjizi Stjepana Planića Problemi suvremene arhitekture.
4. Jedan od prvih smjerova u psihologiji koji je pridonio njezinu razvoju. Utemeljitelj funkcionalizma u psihologiji William James smatrao je da se čovjekovo ponašanje i svijest mogu proučavati i razumjeti određivanjem i proučavanjem njihove svrhe i funkcije te je iznio ideju o adaptivnoj funkciji razvoja kognitivnih procesa. Funkcionalisti naglašavaju postojanje individualnih razlika i bave se kognitivnim sposobnostima, a manje samim procesom mišljenja. Funkcionalizam se u psihologiji nije zadržao, no znatno je utjecao na razvoj kasnijih smjerova, napose biheviorizma, te na promjene u načinu podučavanja toga doba.
