Gallegos [gaje'γos], Rómulo (puno prezime Gallegos Freire), venezuelski romanopisac i političar (Caracas, 2. VIII. 1884 – Caracas, 5. IV. 1969). Studirao je pravo na Središnjem sveučilištu Venezuele u Caracasu. Tradicionalnim načinom pripovijedanja predočavao je zapostavljene društvene skupine i sredine Venezuele, počev od ranih pripovijedaka u zbirci Pustolovi (Los avantureros, 1913) te napose u romanima od kojih mu je prvi Reinaldo Solar (1920), o propadanju aristokratske kreolske obitelji, a najpoznatiji Doña Bárbara (1929), o bogatoj i beskrupuloznoj zemljoposjednici, zasnovan na mješavini naturalizma i simbolizma, a u kojem prikazuje život venezuelske savane (ljanos). Taj se roman drži najboljim primjerom smjera criollismo, proze koja opisuje regionalne običaje književno-jezičnim izrazom na dijalektalnim osobinama. O rasnim i društvenim odnosima pripovijeda i u romanima Penjačica (La trepadora, 1925), Canaima (1935), o indijanskom stanovništvu, Jadni crnac (Pobre negro, 1937), Na istoj zemlji (Sobre la misma tierra, 1943), o društvenim posljedicama eksploatacije nafte. Bez dlake na jeziku (Cantaclaro, 1934) lirski je roman impresionističkih opisa ljanosa, a Stranac (El forastero, 1942) i Slamke na vjetru (La brizna de paja en el viento, 1952) romani izrazitih političkih tema. Diktator Juan Vicente Gómez imenovao ga je 1931. senatorom, ali je odbio položaj i do Gómezove smrti 1935. boravio u izgnanstvu (u Španjolskoj), 1936. bio je kratko ministar obrazovanja, a kao član socijaldemokratske Demokratske akcije bio je predsjednički kandidat 1941. te 1947. kada je velikom većinom izabran. Na predsjednički položaj je stupio u veljači 1948. nastavivši socijalne i gospodarske reforme svoga prethodnika Romula Betancourta, ali je svrgnut vojnim pučem u studenom iste godine nakon čega je ponovno izgnan (Kuba pa Meksiko). U Venezuelu se vratio nakon pada vojne diktature 1958., a 1961. postao je doživotni senator. Sabrana djela (Obras completas) objavljena su mu u Madridu 1959.
