struka(e):
Gombrowicz, Witold
poljski književnik
Rođen(a): Małoszyce kraj Opatówa, 4. VIII. 1904.
Umr(la)o: Vence, 25. VII. 1969.

Gombrowicz [gombro'v’ič], Witold, poljski književnik (Małoszyce kraj Opatówa, 4. VIII. 1904Vence, 25. VII. 1969). Jedan od najistaknutijih poljskih pisaca XX. st., tvorac groteskne, rabelaisovske vizije svijeta i majstor stilističkih persiflaža, osobito zapažen po romanu Ferdydurke i monumentalnome Dnevniku.

Poljska: od književnih početaka do Ferdydurkea

Plemićkoga podrijetla, rano djetinjstvo proveo je na obiteljskim posjedima u istočnoj Poljskoj, poslije živio u Varšavi, gdje je 1927. diplomirao pravo. Potom je kratko u Parizu studirao filozofiju i ekonomiju, vratio se 1929. u Varšavu i zaposlio kao sudski vježbenik, no već je sljedeće godine napustio pravničku službu posvetivši se pisanju. Pripadao je književnomu krugu koji se okupljao u varšavskoj kavani Ziemiańska te je, isprva bez većeg odjeka, kritikama i feljtonima surađivao u tamošnjoj periodici, a potom objavio uspjelu, ali od dijela kritike negativno ocijenjenu zbirku novela Uspomene iz puberteta (Pamiętnik z okresu dojrzewania, 1933; prošireno izdanje pod naslovom Bakakaj, 1957), kojom se, stvorivši karakterističan tip pripovjedača, autsajdera u uzaludnu pokušaju komunikacije s okolinom koja mu priječi da razvije i manifestira samosvojan identitet, namećući mu društvene stereotipe kao jedinu moguću formu ljudskoga ophođenja, nametnuo kao jedan od vodećih mladih poljskih pisaca. Taj je tematski i poetički smjer dalje razvijao u najzapaženijemu romanu Ferdydurke (1937), antisentimentalnom prikazu alijenacije pojedinca u propadajućem okružju građanske poluinteligencije te grotesknom panoptikumu poljskoga međuratnoga društva, svojevrsnomu odgovoru na kritike Uspomena iz puberteta. Strukturom je to moderni pikarski roman, oslonjen o tada popularni žanr »uspomena iz škole«, u kojem odrasli protagonist Józia, kojemu je ponovno nametnuta egzistencijalna pozicija nezrelosti (»guza«, polj. pupa), prolazi kroz tri temeljne sredine poljskoga društva (školu, građansku i zemljoposjedničku, tj. plemićku obitelj) te, krećući se u prostoru ispunjenom društvenim i kulturnim stereotipima, prisiljen da odgovori (ne)odgovarajućom »njuškom« (polj. gęba), metaforom čovjekove neautentičnosti pred ideološki zakrivenom slikom svijeta, uspijeva te stereotipe razrušiti tek kada shvati lažne mehanizme ozbiljnosti i društvenih pravila. Pisan je za Gombrowicza karakteristično kompleksnim stilskim registrom, pročišćenim od konvencija realističke i psihološke proze, kojem je središnja značajka infantilizacija i arhaizacija jezika, radikalna otvorenost prema subliterarnom i paraliterarnom izričaju te miješanje »visokoga« i »niskoga«, čime se, tragajući za svojevrsnim ogoljenjem jezika, suprotstavljao konvencijama književne ljeporječivosti.

Emigracija u Argentini: zrelo razdoblje

Pošto je 1938. objavio dramu Ivona, kneginjica od Burgunda (Iwona, księżniczka Burgunda), modernu travestiju na shakespeareovske motive, dobio je novinarski zadatak da izvijesti o prvoj prekooceanskoj plovidbi poljskoga broda Chrobry te je 1939. otplovio u Buenos Aires, gdje ga je zatekao početak II. svjetskog rata; u Poljsku se više nikada nije vratio. Gombrowiczev je položaj u Argentini bio određen njegovim neprihvaćanjem političkoga i umjetničkog angažmana poljskih emigranata, odbacivanjem poljske književne tradicije, osobito njezina romantičkog naslijeđa, te, na kraju, i europskoga modernizma 1960-ih koji je smatrao sterilnim i odveć akademskim. U međuvremenu je u Poljskoj, gdje je sve više osporavan, u periodici pod pseudonimom tiskao roman Opsjednuti (Opętani, 1939), namijenjen široj publici, koji ujedinjuje odlike gotičkoga i kriminalističkoga romana. S obzirom na to da mu je i argentinski tisak većinom odbijao tekstove, objavljivao je tek povremeno, također pod pseudonimom (npr. na španjolskome jeziku u dnevnome listu La Nación), a 1947–55. radio je kao bankovni službenik.

Nakon obračuna s vlastitom i nacionalnom prošlošću u svojoj najuspjelijoj drami Vjenčanje (Ślub, 1948), majstorski strukturiranom kao polifoni monolog protagonista, ranjenoga poljskog vojnika na nepoznatome bojištu II. svjetskog rata, Gombrowicz u središte europske književne javnosti dospijeva 1951. objavom ulomaka romana Trans-Atlantik (Trans-Atlantyk, 1953), u pariškome časopisu na poljskome jeziku Kultura, gdje intiman doživljaj početka rata u domovini, motren s argentinskoga tla, transponira u fabulu nalik na detekcijsku prozu (spletka, dvoboj, ubojstvo iz strasti), napadajući poziciju sigurne udaljenosti s koje je poljska emigracija raspirivala nacionalnu mitologiju, izazvavši tom objavom njezine ogorčene reakcije, koje se pak dodatno zaoštravaju objavljivanjem, u istome časopisu (s prekidima 1953–69), Dnevnika (Dziennik, kao knjiga tiskan u 4 sveska 1957–92), njegova središnjeg ostvarenja i »estetsko-filozofskog samoobjašnjenja« (M. Kundera), svojevrsne oporuke u kojoj, mimo beskompromisna stava prema Poljskoj i Poljacima, što rezultira optužbama (s najviših političkih pozicija) da je »anti-Poljak« i zabranama objave njegovih djela u Poljskoj, iznosi istodobno oštre kritike argentinskih i europskih prilika (Francuska, Njemačka), izazivajući polemične reakcije i u tim sredinama. Uz detaljne opise vlastita stvaralačkoga procesa, Dnevnik je premrežio nizom nekonvencionalnih teza o klasicima svjetske književnosti (o Balzacu, Kafki, Proustu), a »negativne« ocjene Borgesa i Dantea potaknule su i ostrašćene polemike u kulturnim krugovima. Izvanredno istančana, ali radikalna književnoga senzibiliteta i ukusa, ne skrivajući vlastite uzore i izvore (Shakespeare, Dostojevski, Goethe, napose Cervantes i Rabelais te Conrad i Jarry), u Dnevniku je ispisao svojevrsni tezaurus književne povijesti, očitujući se kao aleksandrijski duh, čije je pisanje u najužoj sprezi s pomnim čitanjem.

Kasniji romani, Pornografija (Pornografia, 1960), »filozofska pripovijest« u kojoj putem priče o predratnim znancima, koji u varšavskom stanu 1943. diskutiraju kao da rat oko njih ništa nije promijenio, razotkriva zlokobnu stranu fascinacije mladošću, i Kozmos (Kosmos, 1965), gdje je do vrhunca razvijena njegova vizija ograničenosti čovjekove autopercepcije, uspjelo ponavljaju već oprobane postupke i preokupacije.

Povratak u Europu: posljednje godine i postumna djela

U Europu se vratio 1963., boraveći isprva u Parizu i Berlinu, a od 1964. do kraja života u Venceu na jugu Francuske. U drami Opereta (Operetka, 1966), parodiji klasične operete kao najkonvencionalnije kazališne forme, potvrdio je središnju tezu svoje dramaturgije, neskriveno povezane s avangardnim tendencijama, da je jedina stvarnost kazališta njegova teatralnost.

Od djela objavljenih postumno, ističu se Posmrtna autobiografija (Autobiografia pośmiertna, 2002), sastavljena od ispovjednih ulomaka iz dnevnika, razgovora i korespondencije, te Kronos (2013), intimni dnevnik pisan od 1952. do smrti.

Recepcija

Blizak književnosti egzistencijalizma, od čijih ga predstavnika razlikuje radikalnije poigravanje literarnom formom i jača povezanost s ranim razdobljima europskoga romana, skeptik i najveći rušitelj poljskih ideologema, unatoč recepciji koju je ometao socijalistički režim, potvrdio se kao jedan od najvećih modernih poljskih pisaca.

U Hrvatskoj je postao poznat razmjerno rano zaslugom Zdravka Malića, koji je već 1965. obranio o njem disertaciju gotovo prijelomne uloge u proučavanju Gombrowiczeva djela, skrećući dotadašnje zanimanje kritičara sa psihosocijalnog i ideološkog konteksta na imanentno književne značajke. Osim Dnevnika, na hrvatski je, u istaknutim prijevodima Z. Malića, Dalibora Blažine, Mladena Martića i dr., prevedena većina najznačajnijih proznih djela, a istodobno su mu drame zapaženo izvođene na hrvatskim pozornicama.

Citiranje:

Gombrowicz, Witold. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 25.2.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/gombrowicz-witold>.