Gottschalk [gɔ'tšalk] (Godescalc, Godescalchus, Godescalcus Gallus, Gottschalk der Sachse), saski teolog (?, oko 805 – Hautvillers kraj Épernaya, 30. X. 868. ili 869). Sin saskoga grofa Berna koji ga je dao za oblata u benediktinski samostan u Fuldi. Potom se školovao i u samostanu Reichenau. Postavši punoljetan, sukobio se s crkvenim vlastima, ističući kako je za redovnika proglašen mimo vlastite volje te pritom potražujući povratak posjeda koje je njegov otac ostavio samostanu. Na sinodi u Mainzu 829. uz odobrenje cara Ludviga I. Pobožnoga povratio je pravo vlastite slobode, no obiteljske je posjede ipak nepovratno izgubio (najkasnije 830. kada je bio osumnjičen za pobunu protiv vladara). Oko 830. ušao je u samostan Corbie, a najkasnije do 835. u samostan u Orbaisu u Soissonskoj biskupiji, gdje se zaredio, a najkasnije do 840. odlazi propovijedati u sjevernu Italiju.
U tom je razdoblju počeo otvoreno iznositi nauk o dvostrukoj predestinaciji, oslanjajući se na učenje sv. Augustina. Augustinsku je misao da su Božjom milošću samo neki, malobrojni, odabrani za spasenje i vječni život dogradio i radikalizirao učenjem o predodređenosti odbačenih (kao osuđenih na vječne muke), čime je doveo u pitanje slobodnu volju, ljudsku odgovornost, a i shvaćanje Kristove smrti kao čina općega otkupljenja, s obzirom da je iz Gottschalkova nauka o apsolutnoj predestinaciji proizlazilo da se Kristovo otkupiteljsko djelo odnosi samo na unaprijed odabrane (jer odbačene nije moguće spasiti). Optužen kao krivovjernik, sklonio se najprije na dvor furlanskoga markgrofa Eberharda, a potom je od približno 846. do 848. boravio na dvoru hrvatskoga kneza Trpimira I. O tom je boravku ostavio kraći zapis u djelu Odgovori o različitim stvarima (Responsa de diversis), naslovivši hrvatskoga kneza rex Sclavorum te zabilježivši njegov pohod protiv »naroda Grka«. Uz njegov se boravak katkad vezuje i širenje benediktinskoga redovništva u Hrvatskoj, osobito osnivanje Trpimirove samostanske zadužbine (vjerojatno u Rižinicama podno Klisa), no to se ne može pouzdano dokazati. Napustivši Dalmaciju, boravio je kratko u zemlji Bugara pa se 848. vratio na franački prostor. Na sinodi u Mainzu iste je godine osuđen za herezu, a potom izručen reimskomu nadbiskupu Hinkmaru te na sinodi u Quierzyju 849. lišen svećeničkoga dostojanstva, bičevan i prisiljen spaliti dio svojih spisa. Do smrti je bio zatočen u samostanu Hautvillers, gdje je nastavio pisati i braniti svoj nauk.
Autor je nekoliko himni i poslanica te više gramatičkih i teoloških rasprava (većina njegovih djela otkrivena je 1931. u Bernu); ističu se Duga ispovijed (Confessio prolixior), Kraća ispovijed (Confessio brevior) i O predestinaciji (De praedestinatione), u kojima brani nauk o predestinaciji, O trojedinom božanstvu (De trina deitate), o pitanju Trojstva, te Odgovori o različitim stvarima i O različitim stvarima (De diversis), zbirka posljednjih misli, učenja i savjeta pristašama, potonja dva nastala tijekom zatočeništva.
