Grgur Nazijanski, sv. (Grgur iz Nazijanza) (grčki Γρηγόριος ὁ Ναζιανζηνός, Grēgórios ho Nazianzēnós, latinski Gregorius Nazianzenus), crkveni otac (Arijanz kraj Nazijanza, Kapadocija, 329 – Arijanz, 25. I. 390). S prijateljem Bazilijem Velikim i njegovim bratom Grgurom Nisenskim ubraja se u trojicu velikih crkvenih otaca iz maloazijske pokrajine Kapadocije. Školovao se u Cezareji, Aleksandriji i Ateni. Krstio se oko 360., a za svećenika ga je zaredio otac, biskup u Nazijanzu. Isprva se posvetio monaškom životu, od 370. bio je prvi biskup u Sazimi, od 372. pomagao ocu upravljati Nazijanskom biskupijom, koju je vodio od 374. do povlačenja u samostan u Seleuciji 375. Vjeran nauku Nicejskoga I. koncila (325), od 379. zauzimao se za njegovu implementaciju u Carigradu, gdje je 380. postao biskup te 381. bio među glavnim teolozima Carigradskoga II. koncila, kojim je kratko predsjedao. Vratio se potom na položaj nazijanskoga biskupa, a 383. povukao se u Arijanz. Zbog vjernosti Svetom pismu i crkvenoj predaji nazvan je »Grgurom Bogoslovom«. Sačuvano je oko 500 njegovih pjesama (najviše gnomskih epigrama i jampskih trimetara), 45 govora i oko 240 pisama (hrvatski izbor objavljen u djelu Teološki govori i teološka pisma, 2005). Njegova se djela, osobito važna za trojstvenu teologiju, ističu dojmljivim književnim izričajem.
