Griesbach [gri'zbah], Ljudevit (Lujo), hrvatski zlatar, fotograf i poduzetnik (Srijemska Mitrovica, 20. V. 1890 – Krndija kraj Đakova, 11. II. 1946). U Pforzheimu izučio zlatarski obrt, u Mitrovici je 1914. osnovao Tvornicu zlatne i srebrne robe, no uskoro je mobiliziran te je tijekom I. svjetskog rata bio ratni fotograf u austrougarskoj vojsci. Nakon rata poslovanje je preselio u Zagreb, gdje 1925. sa šurjacima Dragutinom i Ivanom Knausom osniva tvrtku »Griesbach i Knaus«, koja je proizvodila nakit, značke, medalje i uporabne predmete od plemenitih kovina (liturgijsko posuđe, unikatne knjige, sportski pehari), tiskala razglednice i izrađivala dijapozitive te se bavila urarskim i rezbarskim obrtom, kao i prodajom gramofona i gramofonskih ploča te optičarskog i fotografskog pribora. Tvrtka je postala jedna od najvažnijih svoje vrste u Jugoslaviji, podupirala je dizajn hrvatskih majstora, surađivala s umjetnicima i zlatarima (Ivo Kerdić, Tomislav Krizman, Teodor Krivak Klaužer), a sam Griesbach nagrađenu je srebrnu tabakeru na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. izradio prema dizajnu Otti Berger. Također je osmislio i izveo srebrne korice fotoalbuma (s fotografijama putovanja kralja Aleksandra I. Karađorđevića Hrvatskom, koje je snimio sin mu Đuro Griesbach 1931) s motivom tadašnje kraljevske rezidencije, zagrebačke Vile Pongratz te je objavljivao članke o zlatarstvu (1923–25).
Bavio se i turističkom (među prvima) te planinskom fotografijom, tragajući za atraktivnim vizurama. Birajući kadrove s više planova, često povezujući detalj u prvome planu s monumentalnom scenerijom u daljini, upućivao je na dominaciju prirode nad čovjekom (Plitvice, slap Sastavci, 1926; Slap Savice, 1927; Bakarski zaljev, 1933; Zavrtnica, 1938; Jablanac, fjord; Omiš s juga; Jelsa, agave; Korčula s fortice). Fotografirao je i visokoestetizirane gradske prizore, tipične razgledničke motive (Šibenik, vijećnica; Cavtat, Račićev mauzolej, 1938), ali i prizore impozantnih modernih arhitektonskih zdanja naglašene simetrije, čistih linija i ploha u prostorima bez ljudi, magično-realističkoga prizvuka (Zagreb, realna gimnazija, 1935; Zagreb, Krešimirov trg, 1937) te dokumentarnu fotografiju: hrvatske umjetničke i kulturne spomenike za fotografski arhiv Artura Schneidera (1936–38) i hodočašće Alojzija Stepinca u Jeruzalem (album Alojzije Stepinac: hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju 1937, objavljen 1995). Ističu se i tipične gradske vizure snimljene iz neobičnih očišta u kojima ostvaruje dijagonalne proboje iz prednjega u stražnji plan (Đakovo, 1933; Krapina, oko 1935) te fotografije mediteranske tradicionalne arhitekture dinamizirane i dematerijalizirane snažnim sjenama (Bakar, 1928; Baška, 1939; Vrbnik). Katkad je vibrantnu urbanu atmosferu s mnoštvom ljudi snimao s povišenih očišta (Zagreb, unutrašnjost tržnice Dolac, 1935), odmaknuvši se od konvencionalnih razgledničkih vizura, a gradske prizore oživljavao štafažnim ljudskim figurama (Slavonska Požega, Trg sv. Trojstva, 1935; Stari Bar, 1937). Snimao je i skupne portrete planinara i izletnika (Otvorenje špilje Vrlovke, 1928; Savsko kupalište, 1935; Sljeme, planinarski dom Runolist, 1938). Nakon svršetka II. svjetskog rata 1945. bio je zatočen u logoru na Krndiji.
Izlagao je na izložbama umjetničke fotografije u Splitu (1926) i Zagrebu (1937–38). Fotografije je često tiskao u veliku broju kao razglednice, popularizirajući tako umjetničku fotografiju te ih je objavljivao (nerijetko kao naslovnice) u časopisu Svijet (1927–38). Sastavio je priručnik za fotoamatere 1932. Monografiju o njemu je 1997. objavila Branka Hlevnjak.
