Hausdorff [hạu'sdɔrf], Felix, njemački matematičar (Breslau, danas Wrocław, 8. XI. 1868 – Bonn, 26. I. 1942). Diplomirao je (1891) i doktorirao (1895) na Sveučilištu u Leipzigu. Bio je profesor na sveučilištima u Leipzigu (1901–10), Greifswaldu (1913–21) i Bonnu (1910–13. i 1921–34). Ubio se kada mu je naređen odlazak u logor Endenich.
Bavio se astronomijom i optikom, razvio je vlastitu metodu određivanja refrakcije i ekstinkcije. Jedan je od tvoraca aksiomatskih osnova teorije skupova, teorije mjere i topologije. Po njem su nazvani mjera fraktalne hrapavosti (Hausdorffova dimenzija), poopćenje pojmova ploštine i volumena na necjelobrojne dimenzije, posebno na fraktale (Hausdorffova mjera), mjera udaljenosti između dva podskupa metričkoga prostora (Hausdorffova udaljenost), nepostojanje niza cijelih brojeva između dva niza cijelih brojeva (Hausdorffov jaz), paradoks koji pokazuje da ne postoji konačno zbrojiva (aditivna) mjera jednaka na kongruentnim dijelovima na sferi definiranoj na svim podskupovima (Hausdorffov paradoks), topološki prostor u kojem za bilo koje dvije točke postoje međusobno disjunktna susjedstva (Hausdorffov prostor), i dr. Glavna su mu djela iz matematike Osnove teorije skupova (Grundzüge der Mengenlehre, 1914) i znatno prošireno Teorija skupova (Mengenlehre, 1927).
Objavio je više književnih i filozofskih djela pod pseudonimom Dr. Paul Mongré: zbirku aforizama Sant’ Ilario: misli iz Zaratustrina kraja (Sant’ Ilario: Gedanken aus der Landschaft Zarathustras, 1897), filozofski esej Kaos u kozmičkom odabiru (Das Chaos in kosmischer Auslese, 1898), zbirku pjesama Ekstaze (Ekstasen, 1900), višestruko izvođenu komediju Doktor svoje časti (Der Arzt seiner Ehre, 1904).
Po njem je nazvan planetoid (24947 Hausdorff).