struka(e): filozofija

hermeneutika (grč. ἑρμηνευτıϰὴ [τέχνη]: umijeće tumačenja), umijeće i nauk o razumijevanju i tumačenju biblijskih, pravnih, književnih, filozofskih i drugih spisa, što se razvio iz prakse interpretiranja ranokršćanskih teoloških spisa. Za razliku od egzegeze, koja pristupa konkretnoj interpretaciji teksta, hermeneutika izlaže opća načela ili kanone tumačenja. Osnivačem takve hermeneutike smatra se M. Vlačić, koji je u svom djelu Ključ Svetoga pisma (Clavis Scripturae sacrae, 1567) iznio načela po kojima bi se smisao i značenje pojmova trebali nazirati kroz cjelinu djelujućih uvjeta tla i epohe u kojima su nastali. Kako se već i početci moderne hermeneutike poklapaju s vremenom promjene načela tumačenja Svetoga pisma, koja je poticala reformacija, i sama se filozofska hermeneutika počevši od F. Schleiermachera (1768–1834) razvijala kao opća disciplina spoznaje predmeta povijesnoga duha. U historicizmu, gdje je, kao kod W. Diltheya, učinjen zaokret k povijesnom duhu, predmet razumijevanja nije više važenje istinosnoga sadržaja teksta u odnosu na stvarnost, već duh sveopćega života koji se fiksira u nekoj povijesnoj tvorbi. U analogiji s tradicionalnom spoznajnom teorijom i prirodnom znanošću, koje su usmjerene na svijet predmetnosti, duhovne znanosti koje se bave »razumijevanjem života« polaze od apriorne veze subjekta spoznaje sa životom samim. Hermeneutika tako postaje svojevrsna psihologija razumijevanja te veze i stoga temeljna metoda duhovnih znanosti. Pri hermeneutičkom postupku javlja se, međutim, logički nedopustiv ali ipak spoznajno plodotvoran hermeneutički krug: pojedinačno postaje razumljivo tek iz smisla cjeline, dok je cjelina opet razumljiva samo po pojedinačnom u kojem opstoji. Premda nerazrješiv, taj krug uspijeva iznijeti na vidjelo povijesnost sveg opstojanja, tj. obzor smisla u kojem se iznosi struktura povijesnoga svijeta. – Filozofska se hermeneutika dalje kod M. Heideggera razvijala kao analitika čovjekova tubitka (hermeneutika fakticiteta), koja postaje središnjom za osvjetljavanje svega onoga što se u filozofiji smatra fundamentalnim (povijest, ontologija, metafizika, znanost i dr.). Na toj bazi i H.-G. Gadamer uspostavlja filozofijsku hermeneutiku kao nauk o razumijevanju povijesnog iskustva svijeta i na njemu utemeljene istine, nasuprot istini koja se u prirodnim znanostima otkriva metodološkim putem. Hermeneutički postupci primjenjuju se u modernoj lingvistici, psihologiji, teoriji književnosti, socijalnoj antropologiji i drugdje gdje se javlja povijesni plan odnosa istraživanja nekoga smisaono danoga predmeta.

Citiranje:

hermeneutika. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 19.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/hermeneutika>.