himna

himna (njem. /die/ Hymne < lat. hymnus < grč. ὕμνος: svečana pjesma, hvalospjev; riječ vjerojatno predgrčkoga podrijetla).

1. Metrički i ritmički organiziran religiozni ili crkveni tekst koji se recitira ili pjeva tijekom bogoslužja ili pak za drugih javnih svečanosti i proslava; izvorno je to bio sastavak spjevan u čast i slavu nekomu božanstvu te popraćen pjevanjem i plesom; u klasično doba može također značiti pjesmu u slavu heroju (isto što i himan). Himan je jedan od najstarijih pjesničkih oblika, kojemu se primjeri nalaze u Sumerana, Egipćana (himna Nilu, bogu Amonu, Atonu), Babilonaca i Asiraca (himna Marduku), u »Starome zavjetu« (osobito u psalmima), u staroiranskoj svetoj knjizi »Avesti« (»Gate«), u staroindijskoj vedskoj književnosti (»Rgveda«) i dr. Kod Grka su se himne za zazivanje božanstava sastavljale jamačno već u prastaro doba, a prema predaji sastavljali su ih najstariji pjesnici (Homer, Muzej, Alkej iz Mitilene i dr.). Nazivak himna (grčki hýmnos) rabi se već u »Odiseji«, a u 1. knjizi »Ilijade« opisana je himna Apolonu. U »Homerskim himnama /ili himnima/« (nastale glavninom između VIII. i VI. st. pr. Kr.) jasno su uočljive književne nakane, a heksametar se učvršćuje kao himnički stih. U klasičnom razdoblju himna je postala umjetnički dotjerana pjesma koja se pjevala uz glazbenu pratnju, za vrijeme ophoda i žrtvenih obreda. Himne su pisali Sapfa, Pindar, Bakhilid, Kalimah, Kleant i dr. Ta vrsta kod Rimljana (najčešće se zove carmen: pjesma) nije bila ni toliko raširena ni toliko raznovrsna kao kod Grka. Nakon starih religioznih himni (»Arvalska pjesma« – »Carmen Arvale« iz 218. pr. Kr., starolatinska obredna »Salijska pjesma« – »Carmen Saliare«), himna je s vremenom izgubila religiozno značenje i postala pohvalnom pjesmom (npr. Horacijeva »Stoljetna pjesma« – »Carmen Saeculare«). U kršćanstvu himna doživljava procvat. U početku je to sastavak u pohvalu Bogu, Sv. Trojstvu, Bl. Djevici Mariji i svecima, s nakanom vjerske promidžbe. Kako na Istoku (Grgur Nazijanski) tako i na Zapadu (sv. Hilarije iz Poitiersa, sv. Ambrozije, Prudencije) dobiva veliko značenje u bogoslužju, služi se novim metričkim oblicima, a održat će se tijekom srednjeg vijeka (sv. Toma Akvinski). Za humanizma i renesanse himna se vraća klasičnoj tematici i obliku (P. de Ronsard). U novome vijeku kao pjesnička vrsta izlazi iz religioznih okvira i znači svečani lirski sastavak svjetovne tematike, koji opisuje prirodu i njezine ljepote, a odatle će se u doba romantizma i nacionalnog zanosa razviti i novo, moderno značenje.

2. (samo u ženskome rodu). Pjesma u slavu ili u počast nekoga naroda, države, pokreta ili organizacije (državna himna, nacionalna himna, olimpijska himna, mornarska himna, proleterska himna, ustanička himna itd.) koja se izvodi (pjeva ili svira) u svečanim prigodama.

Tijekom XIX. stoljeća posvuda se uvode nacionalne, odnosno državne himne, koje se pjevaju i sviraju u svečanim prilikama. Najstarija je britanska nacionalna himna »Bože, čuvaj kralja (ili kraljicu)«, koju je najvjerojatnije napisao pjesnik Henry Carey. Izvodila se od 1745., a službeno je proglašena državnom himnom 1825. U revolucionarnom previranju u Francuskoj inženjerijski časnik Claude Joseph Rouget de Lisle napisao je 1792. za francusku Rajnsku armiju popularnu budnicu »Marseljezu«, koja je 1795. postala francuskom državnom himnom. God. 1805. Napoleon ju je zabranio; ponovno je prihvaćena 1830., da bi je Napoleon III. ukinuo. Službeno je ponovno proglašena državnom himnom 1879. Himna Austrijskoga Carstva »Bože, čuvaj našega cara«, koju je u slavu cara Franje I. napisao J. Haydn 1797., bila je državna himna do raspada Austro-Ugarske. Godine 1929. ista je melodija prihvaćena kao austrijska himna s izmijenjenim tekstom (»Budi vječno blagoslovljena«). Ukinuta je nakon njemačkog pripojenja Austrije (1938), a nakon II. svjetskog rata zamijenjena je novom himnom »Gorovita zemljo, zemljo bujica«, za koju je tekst napisala Paula Preradović. U slavu obrane Fort McHenryja od britanskih postrojba, američki pravnik Francis Scott Key napisao je rodoljubnu pjesmu »Zastava posuta zvijezdama«, koja se izvodila na melodiju napitnice londonskog Anakreontskoga društva. Pjesma je ubrzo postigla opću popularnost kao američka nacionalna himna, ali je službeno prihvaćena tek 1931. U revolucionarnim previranjima u Njemačkoj 1848. status državne himne postigla je pjesma »Njemačka iznad svega«; njezin je autor pjesnik i sveučilišni profesor August Heinrich Hoffmann von Fallersleben, a izvodila se na melodiju austrijske carske himne. Službeno je prihvaćena 1922., da bi joj nakon II. svjetskog rata tekst bio promijenjen radi suzbijanja njemačkoga nacionalizma. Nakon ujedinjenja Italije, kao nacionalna himna prihvaćen je 1861. »Kraljevski marš« Giuseppea Gobettija, napisan 1848. u slavu sardinskoga kralja Karla Alberta. Nakon proglašenja republike 1946., zamijenjena je pjesmom »Braćo Italije« Goffreda Mamelija, nastalom 1847. U Hrvatskoj su se prve pjesme s obilježjem nacionalnih svečanih pjesama javile u doba narodnoga preporoda, a posebnu je popularnost postigla budnica na tekst Lj. Gaja i glazbu F. Livadića »Još Horvatska nij’ propala« (prvi put izvedena 1835), prozvana »hrvatskom marseljezom«. Iste je godine A. Mihanović napisao tekst sadašnje hrvatske himne »Horvatska domovina« (poznatija po početnim stihovima »Lijepa naša domovino«), koju je 1846. uglazbio J. Runjanin. U uporabu je kao nacionalna himna ušla 1860-ih i otada se počela javno izvoditi u svečanim prigodama. Iako se gotovo neprekidno doživljavala kao nacionalna himna i izvodila u svečanim prigodama, službeni status državne himne dobila je istom u Ustavu SR Hrvatske 1974., a to je potvrđeno i Ustavom Republike Hrvatske 1990. – Himne imaju i međunarodne organizacije, pa je tako kao himna Europske Unije prihvaćena »Oda radosti« iz IX. simfonije L. van Beethovena, s ponešto preuređenim tekstom.

Osim država, himne imaju i pojedini politički pokreti. Najpoznatija je takva himna »Internacionala«, tekst koje je tijekom Pariške komune spjevao pariški transportni radnik Eugène Pottier, a nedugo poslije uglazbio ju je industrijski radnik iz Lillea Pierre Degeyter. Pjesma je ubrzo postala himnom međunarodnoga radničkoga pokreta, ali i anarhističkih organizacija. U ruskom prijevodu izvodila se i kao himna Sovjetskoga Saveza do 1944., kada je zamijenjena »Himnom Sovjetskoga Saveza« (dotad poznatom pod imenom »Pjesma o Staljinu«).

Himne imaju i nepolitičke organizacije, poput međunarodnog olimpijskoga pokreta i športskih klubova. Tijekom XX. stoljeća neke su popularne pjesme stekle položaj sličan himni općenitim prihvaćanjem od članova pojedinih neformalno organiziranih pokreta (npr. »Born to Be Wild« kao himna američke motorističke organizacije Hell’s Angels i njoj sličnih pokreta).

Državne himne* U vrijeme prikupljanja podataka, tekst službene himne nije prihvaćen. Izvodi se samo glazba.