Holly [hɔ:'li], Buddy (pravo ime Charles Hardin Holley), američki pjevač i glazbenik (Lubbock, Texas, 7. IX. 1936 – kraj Clear Lakea, Iowa, 3. II. 1959). Pionirska figura ranoga rock and rolla, rođen je u pobožnoj, glazbenoj obitelji te je u dobi od devet godina naučio svirati klavir, koji je ubrzo zamijenio gitarom. Osobni stil razvio je pod utjecajem gospela, rhythm and bluesa i country and westerna, a od 1953. svirao je (s Bobom Montgomeryjem, kao duo Buddy and Bob) country-glazbu u klubovima i radijskim emisijama, a potom, u proširenoj postavi s ritam-sekcijom i pod snažnijim utjecajem afroameričkoga rhythm and bluesa te napose Elvisa Presleyja, kao predgrupa popularnim izvođačima (E. Presley, Bill Haley & His Comets). Od 1956. objavio je više singl-ploča, počev od »Blue Days, Black Nights«, golem uspjeh postigavši 1957. s producentom Normanom Pettyjem i sastavom The Crickets (koji su, uz Hollyja kao pjevača i gitarista, činili bubnjar Jerry Allison, 1939–2022., bas-gitarist Joe B. Mauldin, 1940–2015., te ritam-gitarist Niki Sullivan, 1937–2004), s kojim je do studenoga 1958. ostvario svoje najznačajnije snimke. Njihov prvi velik uspjeh, skladba »That’ll Be the Day« (i koautor) drži se jednom od najutjecajnijih u razvoju rock and rolla, a uvrštena je 1957. na album The »Chirping« Crickets, jedini izdan pod imenom sastava, na kojemu se nalaze i popularne »Oh, Boy«, »Maybe Baby« i »Not Fade Away« (i koautor). Album Buddy Holly (1958) snimljen je u istoj postavi, a čine ga mahom uspješne, prethodno objavljene singl-ploče (»Peggy Sue«, »Rave On«, »Words of Love«). Iste je godine objavljen i album That’ll Be the Day, na kojemu su otisnute Hollyjeve snimke iz 1956. Zahvaljujući privlačnosti studijskih snimaka (među prvima je rabio studijske tehnike nadosnimavanja radi postizanja bogatije i slojevitije zvučne slike) i mnogobrojnim koncertnim nastupima 1957–58., stekao je međunarodnu popularnost (turneje u Australiji i Engleskoj), ali karijera mu je prekinuta smrću u zrakoplovnoj nesreći. U vokalnoj je izvedbi razvio nekonvencionalnu tehniku »štucanja« (vocal hiccup), odnosno »sjeckanja« slogova u svrhu emocionalnog učinka, uz prepoznatljivu ritmičnost u sviranju gitare. U skladanju i izvedbi fokusirao se na melodioznost i pripovjedni aspekt pjesme, spajajući senzibilitet pop-glazbe s energijom rocka. Utjecao je na oblikovanje ranog stila sastava The Beatles, The Rolling Stones i The Who, kao i na niz izvođača (Bob Dylan, Eric Clapton, Elton John, Bruce Springsteen, Elvis Costello, Blondie, Weezer i dr.). U Kuću slavnih rock and rolla (Rock and Roll Hall of Fame) uveden je posmrtno 1986.
