Horney [hɔ:'ɹni], Karen, američka psihoanalitičarka njemačkog podrijetla (Hamburg, 16. IX. 1885 – New York, 4. XII. 1952). Medicinu je studirala u Freiburgu, Göttingenu i Berlinu, gdje je diplomirala 1911. Za studija je započela psihoanalizu kod Karla Abrahama, jednoga od najbližih suradnika Sigmunda Freuda, postupno se uključivši u berlinski psihoanalitički krug. Od 1920. radila je, kao jedna od prvih suradnica, u Psihoanalitičkoj poliklinici koja je 1923. prerasla u Psihoanalitički institut gdje je potom predavala do 1932., kad je emigrirala u SAD. Ondje je radila u psihoanalitičkim institutima u Chicagu i New Yorku, a također je predavala na newyorškoj Novoj školi za društvena istraživanja (New School for Social Research). Nakon što je 1941., zbog kritika Freudove teorije, isključena iz newyorškoga psihoanalitičkog instituta, u New Yorku je osnovala i do smrti vodila Američki psihoanalitički institut; ujedno je pokrenula i uređivala časopis The American Journal of Psychoanalysis (1941–50). Vodeća osoba neofreudovske psihoanalize, smatrala je da za razvoj neuroze nisu odlučujući biološki čimbenici, već kulturni i socijalni utjecaj. Prema njezinoj teoriji, pojedinac u ranomu djetinjstvu usvaja različite načine suočavanja s osjećajem anksioznosti, a kad oni postanu trajne i iracionalne potrebe, javljaju se neuroze, što je opisala u više djela (Neurotična ličnost našega doba – The Neurotic Personality of Our Time, 1937; Naši unutarnji konflikti: konstruktivna teorija neuroze – Our Inner Conflicts: A Constructive Theory of Neurosis, 1945; Neuroza i ljudski razvoj: borba za samoostvarenje – Neurosis and Human Growth: The Struggle Toward Self-Realization, 1950). Značajnu je ulogu imala i u razvoju feminističke psihologije – odbacivši mnoge Freudove postavke o ženskoj psihologiji i muškoj superiornosti, smatrala je da ženski osjećaj inferiornosti ne proizlazi iz bioloških razlika među spolovima, već iz društvenih ograničenja i normi. Među prvima bavila se konceptima »idealnoga« sebstva, konstruktivnom unutarnjom snagom i vanjskim pritiscima; utjecala je na razvoj humanističke psihologije i teoriju hijerarhije potreba Abrahama H. Maslowa, a zagovarala je i samoanalizu kao oblik psihoterapije. Ostala važnija djela: Novi putovi u psihoanalizi (New Ways in Psychoanalysis, 1939), Samoanaliza (Self-Analysis, 1942) i Ženska psihologija (Feminine Psychology, 1967).
