ideja (grčki ἰδέα: misao, pojam), mnogoznačan pojam grčke filozofije koji označuje i neki subjektivni misaoni sadržaj (pojam, zamisao, predodžbu) i objektivni aspekt neke pojave (oblik, bit, model). Etimološki, prema ἰδεῖν: vidjeti, riječ ideja izvorno označuje način i oblik u kojem se prikazuju stvari i pojave. No već kod Demokrita ideja dobiva i specifično filozofsko određenje kao oznaka za unutarnju strukturu pojedinačne stvari (átomos idéa) što je uviđa um, nasuprot varavim svjedočanstvima što ih pružaju osjetila. Značenje pojma ideje napokon je učvrstio Platon: ideja je ono bitno i nepromjenljivo u nekoj stvari, a to može biti jedino ono što je objekt mišljenja samoga. Odatle Platon razvija i svoju idealističku filozofiju kao znanost o nematerijalnoj bîti, što se krije iza svega pojavnoga. »Svijet ideja« osigurava istinsku realnost materijalnoga svijeta, koji podložan stalnomu mijenjanju ne može biti drugo do prividan. U tome smislu i svi potonji filozofski idealizmi hipostaziraju pojam ideje: Aristotel pojmom εἶδος (oblik), koji je pretežno sinonimnoga značenja i podrijetla, označuje inteligibilni element svijeta predmetnosti (→ forma); u skolastici se ideja zamišlja kao ideja jedinstva, koja je bit samoga Božjeg uma, što ujedno određuje pluralitet ideja u svijetu (Toma Akvinski); racionalistička gnoseologija (R. Descartes) ponovno vraća pojam ideje čovjeku (subjektu), u kojem je ona »pojam uma, oblikovana po umu, pomišljena stvar« (B. de Spinoza). Za Kanta, ideja nije ništa drugo nego pojam neke savršenosti koja se još ne nalazi u iskustvu, ali koja u svojem ozbiljenju postaje odrednicom tog iskustva (npr. ideja savršene države koja se ravna prema načelima pravednosti). U nauku Hegelove onto-logike, po kojoj je umno proglašeno zbiljskim, a zbiljsko umnim, ideja poprima objektivno-povijesni oblik; ona je osnova sveukupnoga procesa u kojem se oblikuje zbilja (→ idealizam). U materijalističkim koncepcijama ideja je shvaćena u prvome redu kao proizvod ljudskoga mišljenja, što se u krajnjoj liniji svodi na odraz njemu primarne stvarnosti (P. Holbach i D. Diderot).