struka(e): španjolska i hispanofonske književnosti | povijest, opća
ilustracija
INKA, carstvo Inka u Peruu
ilustracija
INKA, detalj goblenske tkanine sa stiliziranim likovima jaguara, kraj Tiuhanaco-kulture, o. 500-700. g., Washington, Textile Museum
ilustracija
INKA, dio tkanine, XV. st.
ilustracija
INKA, drveni pehar, između 1532-1570., Washington, Textil Museum
ilustracija
INKA, glava lisice ili kojota, Moche kultura, pronađeno u Mjesečevoj piramidi Mochea, Stuttgart, Linden Museum
ilustracija
INKA, glinena posuda, kultura Parcas-kaverna, Ocucaje-stil, o. 500-300. g. pr. Kr., New York, Brooklyn Museum
ilustracija
INKA, glinena posuda, Nacza-kultura, o. 200-500. g., Washington, privatna zbirka
ilustracija
INKA, kiklopski zidovi Sacsayhuamána iznad Cuzca, Peru, XV. st.
ilustracija
INKA, Machu Picchu, arheološki lokalitet
ilustracija
INKA, mrtvački prekrivač, detalj, kultura Paracas nekropole oko 200. g. pr. Kr., južna obala Perua, Stuttgart, Linden Museum
ilustracija
INKA, Riba, Nacza stil, južna obala Perua, o. 400. g.
ilustracija
INKA, velika posmrtna maska, Chimu-kultura, o. 1200-1450. g., München, Stolper-Galleries

Inka (kečuanski: gospodin, knez, kralj), južnoameričko indijansko pleme koje je u doba španjolskih osvajanja (prva četvrtina XVI. st.) vladalo carstvom koje se protezalo na prostoru današnjega Perua kao središta, Ekvadora, dijela Bolivije i sjevernog Čilea. Govornici jezika kečua, javili su se na području Anda u jugoistočnome Peruu u XII. st. Prema domorodačkome mitu, pleme Inka potječe od boga Sunca, koji je poslao svoje dvoje djece, imenom Manko Kapak i Mama Oklo, na Zemlju i oni su kao muž i žena osnovali dinastiju i državu Inka sa središtem u Cuscu. Vladavina Inka, kao potomaka boga Sunca, bila je teokratska: vladar (sapa inka ili inka) bio je politički i vjerski despot, kojemu su španjolski osvajači dali najvišu vladalačku titulu, emperador. Birao se u vladarskoj obitelji po načelu sposobnosti i potvrđivao vjerskim ritualom, ili ga je, poslije, kao nasljednika imenovao vladar, a obično je bio jedan od sinova glavne žene (koja je najčešće bila vladarova sestra). Pleme, odnosno dinastija Inka živjela je u kastnoj izolaciji prema ostalom pučanstvu inkanske države. Samo su Inke mogli obavljati svećeničke i državne službe. Država je bila podijeljena na 4 pokrajine (suju), pa se zemlja po toj diobi zvala »četverodijelno kraljevstvo« (Tavantinsuju). Te pokrajine dijelile su se na manje vamani, a ove na ajlu. Podanici su, radi pravilna oporezivanja (porez se skupljao u plodinama jer Inke nisu poznavali novac), bili podijeljeni u skupine od 10, 50, 100, 1000 i 10 000 ljudi, kojima je opet bio na čelu član vladajuće kaste. Vojska je bila dobro opremljena i čini se da je imala 200 000 vojnika. Razgranata prometna mreža (više od 30 000 km cesta) bila je dobro uređena i održavana, osobito cesta Cuzco–Quito. Zemlja je bila podijeljena u 3 kategorije: zemlja podijeljena glavama obitelji za vlastitu uporabu, i ta je bila neoporezovana; zemlja s koje je urod išao kasti Inka i zemlja s koje je urod išao svećenstvu. Posljednja dva tipa zemlje obrađivali su stanovnici odnosnoga područja, i to je bio porez (osim vojne službe i javnih radova). Poljodjelstvo je bilo dobro razvijeno (natapanje, uzgoj kultura na terasama), a isto tako i rudarstvo (zlato, srebro). Civilizacija Inka bila je visoka. U XV. st. nova je religija zamijenila stari kult prirodnih sila i mjesnih duhova; na vrhu panteona bio je bog tvorac i gospodar svemira, štovan u ljudskom liku i zvan Virakoča, a za njim su slijedila božanstva Sunce (Inti), Grom (Ilapa), Mjesec (Mama Kila), Majka Zemlja (Mama Pača ili Pačamama) i druga. U bogoslužju su poznavali životinjske a i ljudske žrtve. Mrtvace su mumificirali.

U likovnim umjetnostima bili su epigoni, izvorniji u proizvodima umjetničkog obrta, napose u obradbi bakra, bronce i plemenitih kovina, u tekstilnim izrađevinama i obojenoj keramici (posude u obliku ljudskih figura, životinja itd.), no najveće dokaze svojega stvaralačkoga genija dali su u graditeljstvu. Kuće su gradili od sušene opeke i kamena lomljenca, a monumentalne građevine, palače, hramove, utvrde – s karakterističnim trapezoidnim otvorima – od višekutnih kamenih blokova (mase i po nekoliko stotina tona) s fino brušenim površinama i preciznim sljubnicama. Gradovi Inka imaju simetričan tlocrt poput šahovske ploče, svaki je gradski blok opkoljen zidom i ima jedna gradska vrata. Dojmljivi ostatci graditeljstva Inka sačuvani su u Cuscu, Sacsayhuamánu i Machu Picchuu, a golemo mnoštvo umjetničkih predmeta o kojima govori pučka predaja (skriveno blago Inka) propalo je u doba španjolskih osvajanja.

Vladari Pačakuti Jupanki (španjolski Pachacuti Yupanqui; 1438–71) i Tupak Jupanki (Túpac Yupanqui; 1471–93) proširili su ratovima državu Inka i upravno je ustrojili. Za njihova nasljednika Huajne Kapaka (Huayna Cápac; 1493–1525) država Inka dosegnula je vrhunac moći. Nakon njegove smrti izbio je rat između njegovih sinova, polubraće Huaskara (Huáscar) i mlađega Atahualpe, guvernera u Quitu, u kojoj je (1532) pobijedio Atahualpa. Primamljen pričama o basnoslovnom zlatu Inka, španjolski konkistador Francisco Pizarro na prijevaru je zarobio Atahualpu potkraj 1532. i, unatoč golemoj otkupnini, sljedeće ga godine pogubio. Huaskarovi nasljednici Manko Kapak (Manco Cápac; 1533–45), utemeljitelj novoinkanske države, i Tupak Amaru (Túpac Amaru; 1545–72) održali su se u brdima dok ih Španjolci nisu uništili. Ostatci Inka opirali su se kolonijalistima (1737., 1742., 1750., 1780–83. – pod vodstvom Túpaca Amarua II. – i 1814) dok ih Španjolci nisu slomili.

Pismenost i usmena tradicija. Inke su imale uzlovno pismo quipu (hrvatski kipu). Sastojalo se od glavnog užeta na koje su privezivali drugu užad različite dužine i različitih boja, s uzlovima različita oblika, postavljenima na različite udaljenosti jedan od drugoga. Oblik, udaljenost i boja nosili su značenje, a pismo se rabilo uglavnom za administrativne svrhe i za državne dokumente. O usmenoj tradiciji Inka znade se najviše iz pučke popijevke, izrazito miješanoga (španjolsko-domorodačkoga) značaja, te iz prvih ljetopisa (»Peruanska kronika«, 1553., Pedra de Cieze de Leona) i iz djela Garcilasa de la Vege, zvanog Inka, »Kraljevski komentari« (1609). Ona se najčešće bavi temama stvaranja svijeta, po inkanskoj predaji, te slavljenjem božanstava i vladarskih loza koje su također polubožanske naravi.

Citiranje:

Inka. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 13.4.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/inka>.