intersubjektivnost (inter- + subjektivan), u transcendentalnoj fenomenologiji E. Husserla označava onu vrstu zajedništva svjesnih subjekata koje je uspostavljeno upravo zahvaljujući njihovu zajedničkomu (teorijskomu i praktičnomu) djelovanju i koje čini zajednički svijet kao temelj njihova suživota i ostvarenja čovjekove egzistencije pod vidom umnosti i razboritosti, što je već po Aristotelu bio preduvjet »sretnoga života«. Pretpostavka je takve transcendentalne intersubjektivnosti da svaki pojedinačni subjekt neke zajednice može na jednak način »doživjeti« neku danost (Bog, svijet, povijest, kultura itd.) i da ju može prihvatiti i ozbiljiti kao i svaki drugi pripadnik te zajednice. Druga je pretpostavka da se subjekt može uživjeti u drugoga, tj. može doživjeti njegove uvide, htijenja i postignuća kao vlastita, tako da se u tome tijeku uživljavanja gubi pojedinačna subjektivnost i ona ustupa mjesto intersubjektivnosti kao nadsubjektu, koji kao »transcendentalna«, sveprožimajuća »umna jezgra« leži u temelju svakog individualnog uma, pa je tako nužan uvjet mogućnosti svakog umnoga zajedništva.
