islamska umjetnost. Pojava islama i njegovo širenje od VII. st. dalje uvjetovali su razvoj umjetnosti koja se kroz kratko vrijeme proširila na golemu području od Indije do zapadne Afrike i Španjolske. Unatoč regionalnim razlikama, ta umjetnost ima svuda zajedničke osnovne značajke. Povezana s religijom koja zazire od likovnoga prikazivanja figuralnih tema, razvila je raskošnu ornamentiku i bogatu graditeljsku djelatnost u kojoj su se preuzimali i asimilirali elementi iz predislamskih civilizacija (od sasanidsko-perzijske i sirijske umjetnosti, preko bizantske i koptsko-egipatske do helenske, helenističke i rimske). Sačuvane su pretežito građevine religijske namjene, dok su spomenici svjetovnoga graditeljstva rijetki (kalifski dvorci, hanovi, karavan-saraji, javne česme, mostovi i utvrde).
Osnovni je tip sakralne arhitekture mošeja (naziv raširen na području arapapske dominacije), odnosno džamija, uokvirena četverokutnim dvorištem s trijemovima. U unutrašnjosti džamije, prekrivene sagovima, nasuprot glavnom ulazu nalazi se ukrašena niša, mihrab, okrenuta prema Meki, pred kojom se moli imam, a u njezinoj neposrednoj blizini nalazi se mimber, povišeno mjesto, propovjedaonica, redovito izvedena od bogato izrezbarena drva ili kamena. Uz džamiju se diže jedan ili više minareta, a u ograđenu dvorištu nalazi se bazen s vodom ili česma, šadrvan, za obredno pranje. Prvu džamiju dao je 623. podignuti Muhamed u mjestu Kuba kraj Medine. Nešto poslije u Meki je podignuta džamija (Masdžid al-Haram) s nizom trijemova oko Kabe; takav je tip dobio konačan arhitektonski oblik u znamenitoj džamiji Omejida u Damasku s početka VIII. st. S džamijom su vrlo često povezane škole (medresa) i knjižnice. Pod bizantskim se utjecajem razvila džamija centralnoga tlocrta s kupolom (džamija Kupola na stijeni u Jeruzalemu, kraj VII. st.). Značajan je arhitektonski element luk, osobito u obliku potkove (Španjolska) i u obliku presjeka brodskoga trupa (Perzija). Zidovi, stupovi, kupole i lukovi prekriveni su ornamentima u opeki, štuku, raznobojnu kamenu, fajansi, glaziranim pločicama (azulejos), a u sustav takvih dekoracija idu i tzv. stalaktitni svodovi, koji dočaravaju stilizirane špiljske stropove. Motivi su najčešće geometrijski, rjeđe biljni i životinjski, preneseni sa sagova, a na njima se često isprepleću različiti tekstovi iz Kurana, ispisani dekorativnim pismom. Ta je plošna dekoracija doživjela procvat u Egiptu (arabeska), odakle je prenesena u Španjolsku i južnu Italiju. Minijaturno slikarstvo (prijepisi Kurana, prijevodi antičkih tekstova i djela perzijskih pjesnika) cvalo je u Perziji i Indiji od XV. do XVIII. st. Islamska je umjetnost postigla značajna ostvarenja u primijenjenim umjetnostima. U keramici, koja je isprva bila tehnički i formalno jednostavna, poslije se, pod utjecajem sasanidske umjetnosti, primjenjivao postupak glaziranja, koji je dosegnuo zanatski i umjetnički vrhunac u majolici i toreutici, osobito u tehnikama tauširanja i cizeliranja. Visok su razvoj postigli ćilimarstvo (osobito u Anatoliji, Perziji i na Kavkazu u XV–XVII. st.), proizvodnja svilenih tkanina (Španjolska i Perzija, XV–XVII. st.) i izradba skupocjenih staklenih posuda (Sirija i Perzija, VII–IX. st.; Egipat, X–XII. st.).
U islamskoj se umjetnosti može razlikovati nekoliko stilskih faza i regionalnih inačica. U početnoj fazi (omejidski stil) gradile su se džamije s kupolom pod utjecajem helenističko-bizantskog graditeljstva (Kupola na stijeni, odn. Qubba al-Saẖrā u Jeruzalemu, VII. st.). U abasidskome stilu (do 1000. god.) prevladavali su perzijski elementi, osobito u unutrašnjosti građevina, koje su raskošno ornamentirane (Masdžid-e Džama u Kairouanu, od IX. st.; Velika džamija u Samarri, IX. st.). Seldžučki stil, proširen u XI–XIII. st. po cijeloj islamskoj Aziji, stvorio je džamije s kupolom nad molitvenim prostorom i s četirima velikim nadsvođenim nišama (ivan) unutar dvorišta, standardni tip medrese i monumentalne mauzoleje (Perzija). Takvi su se mauzoleji i grobne mošeje gradili i u mamelučkome stilu (XIII–XVI. st.) u Egiptu i Siriji (grobna džamija Kait Beja u Kairu, XV. st.). Sjajan je razvoj doživjela islamska umjetnost u maurskome stilu u Španjolskoj (Velika Abdurahmanova džamija, tzv. La Mezquita u Córdobi, IX–X. st.; Alhambra kraj Granade, XIII–XIV. st.). Mauri su kao graditelji bili u službi kršćanskih vladara (stil mudéjar; tzv. Pilatova kuća u Sevilli, XVI. st.). Perzijsko-mongolski stil (XIII–XV. st.) pokazuje jake utjecaje Dalekog istoka; razvijala se značajna arhitektonska djelatnost u kojoj je kupola dobila iznimno značenje (Saborna džamija u Varaminu nedaleko od Teherana, XIV. st.). U tom su se razdoblju razvili osobito minijatura i keramički mozaik. Sefevidski stil (1500–1720) dao je arhitekturi nove elemente (Šahova, danas Imamova džamija u Esfahanu, XVII. st.). To je istodobno i klasično razdoblje proizvodnje ćilima i skupocjenih tkanina. U Indiji je mogulski stil (1520–1800) razvijao izvornu arhitekturu u kamenu (Crvena palača, Tāj Mahal i Biserna džamija u Agri, prijestolnici velikih mogula). Osman(lij)ski stil proširio se od 1300. po cijelome Turskome Carstvu. Pod jakim bizantskim utjecajem razvila se izgradnja kupole s pandantivima; kao prototip je poslužila glasovita Aja Sofija u Carigradu iz VI. st., koja je u XV. st. pretvorena u džamiju. Najpoznatije su turske džamije Zelena džamija i Velika džamija u Bursi (XIV/XV. st.) te Bajazidova džamija i džamija Sulejmana Veličanstvenog u Carigradu, obje iz XVI. st.