Isozaki Arata, japanski arhitekt i urbanist (Oita, 23. VII. 1931 – Naha, 28. XII. 2022). Arhitekturu je diplomirao (1954) i doktorirao (1961) na Sveučilištu u Tokyju, te je radio u atelijeru Kenza Tangea, gdje se pridružio metabolističkomu pokretu. Reagiravši na brzu urbanizaciju, projektirao je futuristički Grad u zraku (1962) za tokyjski okrug Shinjuku, zamišljajući uzdignute slojeve urbanoga tkiva. Vlastiti arhitektonski ured otvorio je 1963. Sudjelovao je i u projektu Svjetske izložbe Expo u Osaki 1970.
Ugledavši se na K. Tangea, isprva je radio na sintezi japanskoga tradicijskoga graditeljstva i moderne arhitekture, spajajući ih s elementima brutalizma i metabolizma. Prve gradnje, monumentalnih, skulpturalnih karakteristika, ostvario je u rodnome gradu i okolnim prefekturama (Medicinski centar, 1960., Središnja knjižnica 1966. i Fujimi Country Club u Oiti, Muzej moderne umjetnosti prefekture Gunma u Takasakiju, Gradski muzej umjetnosti i Središnja knjižnica u Kitakyushuu, sve 1974). Svjedočivši uništenju Hiroshime, prvo mu je arhitektonsko iskustvo vezano uz osjećaj praznine tj. nedostatka, čemu se kao temi često vraćao: obuzet posljedicama rata, u Hiroshimi stvara konceptualni projekt Mjesto eksplozije (1968), svojevrsnu meditaciju o devastaciji, kojom naslućuje dekonstruktivizam.
Status jednog od vodećih svjetskih arhitekata postigao je 1980-ih projektirajući interijer newyorškoga noćnoga kluba Palladium (1985) i Museum of Contemporary Art u Los Angelesu (1986). Inzistirajući na neprestanoj promjeni arhitektonskoga stila, provokativno se poigravao s materijalima i izrazom, određujući se »shizoeklektikom«, koji spaja sasvim različite arhitektonske pristupe, ponekad dosljedno citirajući zapadnu arhitekturu, poput antičkih stupova ili Michelangelova Campidoglia u Rimu (višenamjenski kompleks u Tsukubi, 1983). Istodobno se s lakoćom vraćao japanskoj tradicionalnoj estetici (Kuća za ceremoniju čaja, 1992). Vrhunac kolažiranja jezika i stilova dosegnuo je u projektu Himalajskoga centra u Shanghaiju (2010), s artificijelnim, organskim ulazom koji rizično dovodi u kontraste s ostalim dijelovima zgrade, dok se u interijeru sličnim oblicima nadovezuje na tadašnji trend povratka pretpovijesnim prostorima (cave revival). Jednako je provokativna i zgrada Katarskoga nacionalnoga kongresnog centra u Dohi (2011), s golemim, umjetnim fragmentima prirode, povećanim granama, podignutima na prednjoj fasadi, kojima dramatično prati konzumeristički spektakl grada. Svoje istodobno skulptorsko shvaćanje arhitekture dovodi do ruba u zdanjima poput Umjetničkoga tornja Mito (u prefekturi Ibaraki, 1990), koji, naslonjen na oblike Constantina Brancusija, izmiče klasičnim odrednicama skulpture i arhitekture, dok svoje trajno traženje drugačijeg načina ostvaruje mobilnom koncertnom dvoranom Ark Nova na festivalu u Luzernu (2013), oblikujući s Anishem Kapoorom pneumatsku »zgradu« poput golemog balona. U prostoru pustinje Mojave 2011. ostvaruje nekoliko manjih intervencija, paviljona i oltara u betonu.
Uspio je realizirati golem broj projekata, gradio je na svim kontinentima, većinom u Europi (sportska dvorana Palau Sant Jordi, 1990., za Olimpijske igre 1992. u Barceloni; Centar japanske umjetnosti i tehnologije, 1994., Krakov; Domus – Casa del Hombre, 1995., A Coruña) i Aziji (Dvorana stogodišnjice Nare, 1998., Nara; Muzej Središnje akademije likovnih umjetnosti, 2008., Peking; Simfonijska dvorana, 2014., Shanghai). Uz japanske i kineske urede, osnovao je podružnice u Italiji i Španjolskoj, a 2005. u Milanu s Andreom Maffeijem, s kojim ostvaruje projekte poput stadiona Pala Alpitour (2005., Torino) za Zimske olimpijske igre 2006. te u okviru projekta preuređenja bivšeg sajmišta u Milanu neboder Torre Allianz (2014), najviši u Italiji, modularni sustav zamišljen da se može beskonačno ponavljati, referirajući se ponovno na Brancusija (Beskrajni toranj u Rumunjskoj, 1918).
U svojim je postmodernističkim, eklektičnim ostvarenjima vješto spajao japansku estetiku sa zapadnom arhitekturom i tehnološki sofisticiranim detaljima. Samostalne izložbe priređene su mu, među ostalim, u Los Angelesu, Rotterdamu, Londonu, Barceloni, Torinu, Pekingu te Shanghaiju. Uz mnoga druga priznanja, dobio je Pritzkerovu nagradu (2019).
