Ivan XXIII., sv. (pravo ime Angelo Giuseppe Roncalli), papa od 1958 (Sotto il Monte kraj Bergama, 25. XI. 1881 – Vatikan, 3. VI. 1963). Podrijetlom iz siromašne seoske obitelji. U Rimu je 1904. stekao doktorat iz teologije u Papinskome sjemeništu sv. Apolinara i bio zaređen za svećenika. U Bergamu je od 1905. bio biskupov tajnik i profesor u bogosloviji, a od 1919. duhovnik bogoslova (u međuvremenu je, za I. svjetskoga rata, bio vojni kapelan). Od 1921. predstojnik Društva za promicanje vjere u Rimu, posvećen je za biskupa 1925. i imenovan apostolskim vizitatorom te potom prvim apostolskim delegatom u Bugarskoj, od 1934. bio je apostolski delegat u Turskoj i Grčkoj. Uz diplomatsku, bavio se humanitarnom djelatnošću, razvio dobre odnose s muslimanima i pravoslavnim kršćanima, a za II. svjetskoga rata istaknuo se pomaganjem Židovima. Apostolskim nuncijem u Francuskoj imenovan je 1944., a kardinalom i venecijanskim patrijarhom 1953. Izabran je za papu 28. X. 1958. Važnost pastoralnoga rada i svećenikove bliskosti ljudima pokazao je obilazeći rimske župe, bolnice i zatvore, potrebu katoličke univerzalnosti decentralizacijom crkvene uprave te snažnijom internacionalizacijom i povećanjem Kardinalskoga zbora, a važnost kršćanskoga jedinstva podrškom ekumenskim nastojanjima. Odgovor na potrebu crkvene reforme i njezine prilagodbe novim društvenim okolnostima definirao je pojmom posuvremenjenja (aggiornamento), zbog čega je prvi u povijesti održao Rimsku dijecezansku sinodu (1960), a potom sazvao i govorom Raduje se Majka Crkva (Gaudet Mater Ecclesia) otvorio Drugi vatikanski koncil (1962), ujedno 21. ekumenski. Već se svojom prvom enciklikom Na Petrovoj stolici (Ad Petri Cathedram, 1959) zauzeo za poštivanje ljudskih prava te za uspostavu pravednoga poretka i mira u svijetu, što je još snažnije naglasio u posljednjoj enciklici Mir na zemlji (Pacem in terris, 1963). Trajno se zauzimajući za pravdu i mir, od 1960. nastojao je mirovno posredovati među suprotstavljenim nuklearnim silama, osobito u doba kubanske krize (1962). Pokrenuo je dijalog Katoličke crkve s vladama istočnoeuropskih komunističkih zemalja. Na tragu papa Lava XIII. i Pija XI., produbljivao je socijalni nauk Crkve te njezinu ulogu u suvremenom društvu izložio u enciklici znakovitoga naslova Majka i učiteljica (Mater et magistra, 1961). Ustanovio je Papinsku komisiju za reviziju Zakonika kanonskoga prava (1963). Posmrtno mu je objavljen intimni Dnevnik duše (Giornale dell’anima, 1964), koji je vodio od gimnazije do pred kraj života. Beatificiran je 2000., a kanoniziran 2014.
