Ivančević, Radovan, hrvatski povjesničar umjetnosti (Banja Luka, BiH, 13. II. 1931 – Zagreb, 17. I. 2004). Diplomirao je 1955. te doktorirao 1965. tezom o istarskoj gotičkoj arhitekturi na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je od 1956. predavao ikonografiju i renesansnu umjetnost (od 1979. do umirovljenja 2001. kao redoviti profesor). Predavao je i na Akademiji dramske umjetnosti, na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, pri Međunarodnom centru za poslijediplomske studije (IUC) u Dubrovniku, te kao gostujući predavač na više sveučilišta u Europi, SAD-u i Kanadi. Bavio se širokim spektrom likovnih tema i pojava u Hrvatskoj, od antičke do moderne arhitekture i zaštite spomenika, promatrajući ih u kontekstu europske kulture, ističući njihove posebnosti, te ikonologijom, teorijom umjetnosti i vizualnih medija.
S posebnim interesom za srednjovjekovne i renesansne spomenike Istre i Dalmacije, isprva za istarsku kasnogotičku crkvenu arhitekturu, razvijajući metodu strukturalne analize, pisao je o crkvama u Čepiću, Oprtlju, Roču i Štrpedu, o freskama u beramskoj crkvi, o franjevačkoj crkvi i o odnosu antičkoga i srednjovjekovnoga rastera u Poreču, modelu srednjovjekovnoga Gračišća te o renesansnoj crkvi Svetoga Trojstva u Hrastovlju. Zaokupljen srednjodalmatinskim renesansnim spomenicima, bavio se trogirskim temama (kapela sv. Ivana Trogirskoga, krstionica, gradska loža, urbanistički sklop trga pred katedralom) o kojima je tekstove sabrao u knjizi Rana renesansa u Trogiru (1997), a ponajviše Jurjem Dalmatincem (pišući u katalogu izložbe Juraj Dalmatinac, 1975. te 1980–2002. o novim atribucijama, šibenskim portretima, skulpturalnoj grupi Milosrđe u Anconi, gotičko-renesansnom stilu) i šibenskom katedralom (monografija Šibenska katedrala, 1998. te pisani dio dosjea za upis katedrale na popis svjetske baštine 1998. Šibenska katedrala – UNESCO popis svjetske kulturne baštine, 2001), razvijajući ideju o odvajanju ranorenesansne umjetnosti XV. st. od klasične renesansne umjetnosti i kasne renesanse XVI. st. te postavivši teze o izvornoj srednjodalmatinskoj ranorenesansnoj graditeljskoj školi koju utemeljuje Juraj Dalmatinac u Šibeniku, a nastavljaju Andrija Aleši i Nikola Ivanov Firentinac u Trogiru, o kojem je također pisao. Bavio se 1980-ih i hvarskom i osorskom katedralom, zbornom crkvom u Pagu, arhitekturom Raba te usporedbom trolisnih pročelja renesansnih crkava u Hrvatskoj i Italiji. Tijekom 1990-ih dodatno je proširio interese pa je pisao o trogirskim majstorima Ivanu Duknoviću i Radovanu te o Sorkočevićevu ljetnikovcu na Lapadu, manirističkoj arhitekturi i urbanizmu Korčule, solinskoj crkvi u Gradini, antičkom sarkofagu iz Raba, odnosima kultura dviju jadranskih obala, portalu crkve sv. Marka u Zagrebu.
Od početaka se bavio zagrebačkom arhitekturom i urbanizmom te je zapaženo pridonio arhitektonskoj kritici, osobito tezom o zagrebačkoj arhitektonskoj školi kao sintezi organske i funkcionalističke arhitekture. Pisao je i o historicizmu i drugim stilskim pitanjima, a ističu se i njegova razmišljanja o kružnoj formi u opusu Ivana Meštrovića. Tekstove o tim temama sakupio je u zbirkama Za Zagreb: (suprotiva mnogim) (I–II, 2001–03). Objavio je i više rasprava o problemima zaštite spomeničke i kulturne baštine, dosljedno se suprotstavljajući uništavanju urbanih i spomeničkih vrijednosti, posebno Zagreba. Pisao je i o industrijskom oblikovanju te umjetničkoj fotografiji, plakatu, namještaju Bernarda Bernardija i dr. Istodobno se zanimao i za pojedine opuse, posebno suvremenih umjetnika (npr. Ljube Babića, Zvonimira Lončarića, Mladena Grčevića, Nives Kavurić-Kurtović, Dalibora Stošića, Branka Ružića, Miroslava Šuteja, Ivana Lovrenčića) te je objavio monografije Fedora Vaića (1957), Ede Kovačevića (1985) i Dušana Džamonje (2001). Autor je pregleda Renesansa u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri (u knjizi Renesansa u Hrvatskoj i Sloveniji, 1985), predromaničke umjetnosti (u knjizi Hrvatska i Europa, I, 1997) i arhitekture od romanike do manirizma (u knjizi Hrvatska i Europa, II, 2000) te bizantske umjetnosti (u časopisu Hortus artium medievalium, 1998). Njegov pregled razvoja umjetnosti na tlu Hrvatske od prapovijesti do XX. st. Umjetničko blago Hrvatske (1986., Nagrada »Božidar Adžija« 1987), dopunjen 1993. pogovorom s interpretacijom spomenika uništenih u ratu, objavljen je na više svjetskih jezika. Dao je prvi pregled povijesti hrvatske povijesti umjetnosti (članak Znanost o umjetnosti u Enciklopediji hrvatske umjetnosti, II, 1996), prikazao je povezanost zagrebačke i bečke škole povijesti umjetnosti, pisao je i o povjesničarima umjetnosti Ljubi Karamanu, Milanu Prelogu i Radoslavu Putaru te Mariji Planić-Lončarić, Branku Fučiću, Grgi Gamulinu. Bio je koautor školskoga leksikona Likovne umjetnosti (1963) te autor više gimnazijskih udžbenika potkraj 1990-ih. Napisao je Uvod u ikonologiju (u Leksikonu ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, 1979).
Režirao je (i bio scenarist) desetak dokumentarnih i pedesetak animiranih filmova te gotovo dvjesto televizijskih emisija o hrvatskoj i europskoj umjetnosti (Dubrovački renesansni ljetnikovci), zaštiti spomenika ili interpretaciji likovnih djela (Kako se gleda arhitektura; Mirko Rački; Ivan Rabuzin; Vojin Bakić). Posebno su mu zapaženi element-filmovi iz serije Stilovi, razdoblja, život (1973–74) i Perspektive (1972–89; Nagrada grada Zagreba 1978), prema kojoj je nastala knjiga Perspektive (1996), a 2002. bio je scenarist i redatelj nekoliko filmova o istarskoj kulturnoj baštini i zagorskim dvorcima.
Bio je predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske 1990–2002. te glavni urednik časopisa Peristil i izdanjâ Društva. U povodu 70-godišnjice života objavljena je 2003. spomenica Radovana Ivančevića. Od 2006. dodjeljuje se Nagrada Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za životno djelo »Radovan Ivančević«.
