Jančić, Olga, srpska kiparica (Bitolj, Sjeverna Makedonija, 1. II. 1929 – Beograd, 25. X. 2012). Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu 1950. te 1954. završila specijalizaciju u Majstorskoj radionici Tome Rosandića. Djela je izvodila u tradicionalnim materijalima (kamen, mramor, oniks, bronca, aluminij, drvo) nadahnjujući se pretklasičnom i klasičnom umjetnošću te postulatima visokoga modernizma.
Isprva obrađuje ljudsku figuru, naglašenih arhaičnih oblika (Glava seljanke, 1951; Pralja, 1952; Narikača, 1953), no potkraj 1950-ih, potaknuta kiparskim velikanima (Henry Moore, Constantin Brancusi, Jean Arp), odbacuje opisne i narativne elemente, pronalazi vlastiti izraz na rubu apstrakcije okrećući se vitalističkoj koncepciji skulpture. Teži prikazati nepromjenljivost i vječnost životnih sila u egzistenciji čovjeka i prirode te nerijetko, zaokupljena elementarnim procesima života i prirodnim ciklusima, razvija poseban odnos prema tijelu. Okupiraju je univerzalni praoblici, zatvorene, oble, pune, često senzualne, organske forme, koje asociraju na trenutak biološkoga formiranja, daju dojam rasta života ili plodonosnoga sazrijevanja (Bremenite forme, 1956; Kompozicija, 1957., Petrovaradinska tvrđava, Novi Sad; Materinstvo, 1957; Mali torzo, 1960; Totem, 1962). Potkraj 1960-ih masa se oko kompaktne jezgre rastvara, stvarajući dojam oblikotvornoga bujanja (Plod I, Jezgro, 1967), dok se u kasnoj fazi događa ekspanzija oblika i organskoga rasta izlaženjem iz središta kompozicije (Veliki trinom, Savski kej, Beograd; Van težišta II, 1985). Potkraj 1980-ih društvena previranja i promjene utjecali su i na promjenu tema, posebice u reljefima (Na oštrici, 1988; Nadiranje i Pulsiranje, 1990; Ugroženo jezgro, 1990).
Ističu se i njezine javne skulpture Jezgro oblika II (1967–70) u Parku skulptura MSUB-a i Labinski sklop (1977) u Parku skulptura Dubrova. Samostalne izložbe priređene su joj u Beogradu (1959; 1987. i 2023. retrospektive u MSUB-u; 2005. u Muzeju 25. maj; 2018. u Kući legata), Rijeci i Ljubljani (1959), Zagrebu (1960. u Galeriji suvremene umjetnosti, 1962., 1983), Harrogateu (1960), Torontu (1975). Izlagala je na skupnim izložbama (EXPO 1958. u Bruxellesu, Venecijanski bijenale 1962) te bila nagrađivana (Bijenale mladih, Pariz 1959; Jugoslovensko trijenale likovnih umetnosti i Oktobarski salon, Beograd 1961. i 1984; Bijenale mediteranskih zemalja, Aleksandrija 1961). Većina djela od 1993. čuva se u beogradskoj Kući legata te u kolekcijama muzejâ moderne ili suvremene umjetnosti u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Beču i dr.
Kao predstavnica organske skulpture visokoga modernističkoga europskoga kiparstva uvrštena je u prestižne antologije (Oto Bihalji Merin, 1955; Michele Seuphor, 1959; Herbert Read, 1964; Michel Ragon, 1972; Miodrag B. Protić, 1982), a monografiju su joj 1997. posvetile Irina Subotić i Ivana Simeonović Ćelić.
