Prirodna obilježja
Planine obuhvaćaju 61% površine Japana. Na otocima Hokkaido, Honshu i Kyushu pružaju se lanci mlađega nabranoga gorja (Japanske Alpe, Kita/Shirane, 3193 m) od sjevera prema jugu, a na otoku Shikoku i u južnom dijelu otoka Honshu od zapada prema istoku. Ravnice su ograničene na uske riječne doline i male kotline međusobno odijeljene planinama. Od sveukupnoga japanskog teritorija na ravnice i kotline otpada tek 20%. Najveće su nizine Kanto, Echigo i Nobi na Honshuu i Ishikari na Hokkaidu. Otoci su građeni pretežito od paleozojskih eruptivnih stijena, koje su pokrivene mezozojskim i tercijarnim sedimentima, a doline pleistocenskim i holocenskim nanosima. Zbog položaja zapadno od dubokomorskih jaraka, u području podvlačenja filipinske i tihooceanske ploče pod euroazijsku litosfernu ploču, Japan je geološki vrlo nestabilno područje (»Pacifički vatreni prsten«). Uslijed intenzivnih tektonskih pokreta u prošlosti i sadašnjosti, vrlo je jaka vulkanska i seizmička aktivnost. Na području Japana nalazi se osamdesetak aktivnih (npr. Bandai, Asama, Mihara, Aso) i mnogo ugaslih vulkana (Fuji, 3776 m, najviši je vrh Japana); velik je broj mineralnih i termalnih vrela (oko 12 000). Mnogobrojni su i podmorski vulkani, osobito kraj otočja Izu; god. 1973. nastao je podmorskom erupcijom otok kraj Boninskog otočja. Vrlo su česti potresi (oko 1000 manjih potresa godišnje), a neki su bili katastrofalni (1923. poginulo je oko 100 000 ljudi, a požar je uništio 450 000 kuća; 1995. u području Kobea poginulo je oko 6400 ljudi; potres u podmorju ispred sjeveroistočne obale Honshua u ožujku 2011. god., jakosti 9 stupnjeva po Richteru, najjači je zabilježeni potres u Japanu). Zbog potresa, osobito podmorskih, nastaju na jugoistočnim obalama iznenada golemi morski valovi (tsunami), do 30 m visoki, koji pustoše obale Japana (od takva je vala 1896. poginulo 27 000 ljudi, a 2011. poginulo je 15 889 ljudi). Podmorski potresi nastaju ponajviše u dubokomorskim tektonskim jarcima koji se pružaju uz jugoistočnu obalu Japana (Japanski, Izu Ogasawara, Ryukyu). Glavnina japanskog otočja odvojena je od azijskoga kopna Japanskim morem, a južni dio otočja Istočnokineskim morem. Otok Honshu udaljen je od ruskog Sibira 300 km, a otok Kyushu od korejske obale oko 100 km.
Osim otočnoga položaja, na klimu Japana utječu blizina azijskoga kopna, monsuni i morske struje. Ljetni monsun, koji puše s oceana, vlažan je i donosi velike količine oborina; zimski je monsun suh, jer puše s kopna, ali prolazeći preko Japanskoga mora upija vlagu, pa donosi zapadnomu Japanu kišu i snijeg. Na južnim otocima (Shikoku i Kyushu) godišnja količina oborina iznosi više od 2000 mm (Kagoshima, 2279 mm), a na sjevernom Hokkaidu 1150 mm. Zbog hladne struje (Oya-shio) zapadne obale otoka Hokkaido i Honshu hladnije su od njihovih istočnih i južnih obala, uz koje teče ogranak tople struje (Kuro-shio). Raspon srednjih godišnjih temperatura velik je, a kreće se od 8 °C na Hokkaidu do 22 °C na Okinawi. Vrh vulkana Fuji stalno je pokriven snijegom. U jesen, za prijelaza ljetnoga monsuna u zimski, često nastaju tajfuni, koji zahvaćaju juž. obale Japana; posljedice su redovito katastrofalne.
Na japanskim otocima rijeke su kratke, planinske, s promjenljivim vodostajem; najdulje su Shinano (367 km) i Tone (322 km) na otoku Honshu i Ishikari (268 km) na otoku Hokkaido. Mnogobrojna su jezera u kraterima ugaslih vulkana. Najveće je jezero Biwa (670,3 km²) u središnjem dijelu otoka Honshu. Od ukupne površine Japana 66,3% (2011) otpada na šume. Na Hokkaidu prevladavaju četinjače, na sjevernoj polovici Honshua listopadne i miješane šume, a na otocima Kyushu, Shikoku i u južnom dijelu Honshua suptropske šume s karakterističnim stablima kamforovca i bambusa. Na višim pristrancima gorja raširene su planinske livade i pašnjaci. Obrađeno je 12,1% površine.
Stanovništvo
Prema popisu 2010. u Japanu živi 128 057 352 st., a prema procjeni za 2014. godinu 127 136 000 st. Po broju stanovnika Japan je u posljednjih 40-ak godina pao sa šestoga na deseto mjesto (2010), a po gustoći (343,4 st./km²) s četvrtoga na sedmo mjesto u svijetu (među državama s 10 ili više milijuna stanovnika). Od većih otoka najrjeđe je naseljen Hokkaido (65 st./km², 2010), a najgušće Honshu (448 st./km²; prefektura Tokyja 6288 st./km²). Od nizine Kanto u sjeveroistočnom dijelu otoka Honshu preko Nagoye i Osake do Kitakyushua na sjeverozapadnom kraju otoka Kyushu pruža se gospodarski najvažniji dio Japana s metropolitanskim područjima Tokyja s Yokohamom, Nagoye i Osake, u kojima živi 51% stanovništva zemlje (2010). Osim državljana Japana, 2010. popisano je i 1 648 037 stranaca, od čega je najviše Kineza (460 459), Korejaca (423 273), Brazilaca (153 166) i Filipinaca (145 950). Na Hokkaidu živi oko 25 000 pripadnika naroda Ainu, prastanovnika otoka. Stanovnici su šintoisti ili budisti ili prakticiraju obje vjeroispovijesti istodobno; kršćana je 1,7%, a ostalih 7,9% (2010). Nakon II. svjetskog rata u zemlju se vratilo oko 6 000 000 Japanaca. Izvan domovine živi 1 182 557 Japanaca (2011), od toga 388 457 u SAD u i 140 931 u Kini. Službeni je jezik japanski. Godine 1872. u Japanu je živjelo 34,8 milijuna st., 1900. god. 43,8 milijuna st., 1950. god. 84,1 milijun st., a 2000. god. 126,9 milijuna st. Najveći je porast zabilježen 1920-ih (7,9% ili 1,5% godišnje u razdoblju 1925–30) te osobito nakon II. svjetskog rata (15,3% ili 2,9% godišnje 1945–50), a od 1975. stopa porasta sve je manja, da bi u razdoblju 2005–10. iznosila samo 0,2% ili 0,05% godišnje. Od popisa 2010. broj stanovnika smanjuje se zbog iseljivanja i sve većega prirodnoga pada broja stanovnika. Stopa nataliteta (8,3‰) niža je od stope mortaliteta (9,9‰), pa je prirodni priraštaj negativan (–1,6‰, 2011); smrtnost je dojenčadi (2,3‰, 2011) među najnižima u svijetu. Zbog prirodnoga pada stanovništvo ubrzano stari; u dobi je do 14 godina 12,8% stanovništva (2014), od 15 do 64 godine 61,6%, a u dobi od 65 i više godina čak 25,6% (7,1% u 1970). Očekivano trajanje života za žene rođene 2013. iznosi 86,6 godina, a za muškarce 80,2 godine, pa se stanovništvo Japana ubraja u najdugovječnije nacije svijeta. Ekonomski je aktivno 65 950 000 st., od čega je nezaposleno 3,5% (2014). U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,5% zaposlenih, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 24,2%, a u uslužnim djelatnostima 72,3% (2014). Kulturna je razina vrlo visoka; nema nepismenih. Glavna su sveučilišta: Tokyo (osnovano 1877), Kyoto (1897), Tohoku (Sendai, 1907), Kyushu (Fukuoka, 1911), Hokkaido (Sapporo, 1918), Osaka (1931) i Nagoya (1939). Razvoj industrije i nagla urbanizacija utjecali su na porast udjela gradskog stanovništva, koji je iznosio 15% u 1900., 37% u 1930., 78,8% u 2000., a 90,7% u 2010. Glavni je grad Tokyo (9 016 342 st., 2014; Veliki Tokyo 13 115 747 st.). Ostali su milijunski gradovi Yokohama (3 714 200 st.), Osaka (2 667 830 st.), Nagoya (2 254 891 st.), Sapporo (1 930 496 st.), Kobe (1 553 789 st.), Fukuoka (1 474 326 st.), Kawasaki (1 433 765 st.), Kyoto (1 420 719 st.), Saitama (1 253 582 st.), Hiroshima (1 186 928 st.) i Sendai (1 049 578 st.).
