jeri ili jery, trideset i drugo slovo starocrkvenoslavenske, glagoljičke i ćiriličke azbuke, za stražnjojezični samoglasnik, blizak današnjemu poljskom y ili ruskom ы. Paleoslavistička literatura raspravlja i o mogućnosti da je to bio diftong, na što bi upućivala i digrafska struktura slova, a i latinički zapis toga glasa ui, s Krstionice kneza Višeslava iz VIII–IX. st. i Brižinskih spomenika iz X–XI. st. Razvio se iz praindoeur. dugoga u /ū/. Ne zna se je li imao kakvu brojevnu vrijednost. U oba je pisma digrafskoga sastava, po čemu je i dobilo posebno ime: prvi je član jedan od jerova, a drugi iže ili i (jerь + i = jery). Prevladavaju oblici s jorom i iže: glagoljički 
, ćir. , ali su zastupljene i ostale kombinacije: jer i i (glagoljički , ćir. ), jer i iže (glagoljički , ćir. ), jor i i (glagoljički , ćir. ). U mlađim pak i u suvremenim ćiriličkim pismima koristi se inačica ы. U latinicu se sve te kombinacije transliteriraju slovom y. U većini slav. jezika taj se glas izgubio, a u hrvatskome se pretočio u glas /i/. Već u XII. st. u hrv. se glagoljičkim tekstovima zamjenjivao slovom i i iže, a od XIII. st. gotovo je posve na njegovu mjestu prevladalo slovo i. U bosaničkim tekstovima jeri se vrlo rijetko piše, npr. u dubrovačkim dokumentima: 
.
