Jonke, Ljudevit, hrvatski jezikoslovac i prevoditelj (Karlovac, 29. VII. 1907 – Zagreb, 15. III. 1979). Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu južnoslavensku književnost, hrvatski jezik sa staroslavenskim te narodnu historiju, ruski i latinski. Usavršavao se na slavističkom studiju u Pragu (1930–32). Gimnazijski profesor od 1933. u Sušaku i Zagrebu, a od 1942. asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je voditelj novoosnovane Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik od 1949. do umirovljenja 1973. Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića (objavljena u Radu JAZU, knj. 275, 1949). Redoviti član JAZU od 1963. – Češka književnost i jezična kroatistika dva su glavna područja Jonkeove djelatnosti. Češku je književnost predavao do kraja svojega radnoga vijeka, pisao je mnogo o njoj, preveo je osim manjih djela po časopisima i 20 knjiga (J. Neruda, B. Němcová, K. Čapek, J. Hašek i dr.). Trajan prinos kroatistici Jonke je dao raspravama o pojedinim jezikoslovcima (A. Veber-Tkalčević, B. Šulek) i o glavnim pitanjima standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. st. te radovima i bogatom djelatnošću u normiranju hrvatskoga standardnoga jezika. O tim dvama tematskim krugovima objavio je tri knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971), Hrvatski književni jezik danas (1971). Iako je po shvaćanjima bio mladogramatičar, uveo je strukturalističke pojmove: elastična stabilnost i polifunkcionalnost standardnoga jezika. Koautor je Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) i suurednik Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika. Bio je ravnatelj Zavoda za jezik i urednik posljednjega sveska Akademijina Rječnika. Predsjednik Matice hrvatske 1970–72. Bio je djelatni sudionik jezičnopolitičkih zbivanja, tumač hrvatskoga standardnoga jezika i njegov autoritet te promicatelj jezične kulture, poglavito kao urednik časopisa Jezik (1952–70) i kao pisac popularnoznanstvenih članaka u novinama (Vjesnik, Telegram).