Jovanović, Pavle (Paja), srpski slikar (Vršac, 16. VI. 1859 – Beč, 30. XI. 1957). Diplomirao je 1884. na bečkoj Akademiji u Christiana Griepenkerla, u čijoj je specijalki studirao historijsko slikarstvo, kao i poslije u klasi Leopolda Karla Müllera. Tijekom studija putovao je Balkanom (Crna Gora, Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija), te je potom pod dojmom tih putovanja slikao mnogobrojne žanr-slike u ulju, od kojih se osobito ističu Ranjeni Crnogorac (1882., Galerija Matice srpske u Novom Sadu, GMS), Odmor bašibozuka (1887–88., Muzej grada Beograda, MGB) i Borba petlova (1898., Zlatna medalja na državnoj izložbi u Beču, GMS), koje su ga imaginarnim, mitskim prizorima balkanskoga svijeta proslavile u Europi.
Nakon studija živi u Münchenu, od 1886. u Parizu, odakle često odlazi na dulja putovanja (Maroko, Egipat, Grčka, Turska, Italija i dr.), koja ga nadahnjuju novim orijentalnim motivima (Orijentalna igračica, Ulica u Maroku, Scena iz Misira), a od 1895. djeluje uglavnom u Beču.
Nakon prve izložbe slika u Beogradu 1893., dobiva dvije važne narudžbe za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896., od Saborskoga odbora u Srijemskim Karlovcima za sliku Seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem (1896., Narodni muzej u Pančevu), koja zbog neslaganja naručitelja s izborom likova nakraju nije izložena, te od općine Vršac za Vršački triptihon: Kosidba, Berba i Pijaca, jedno od rijetkih njegovih modernističkih (impresionističkih) ostvarenja. Seoba, naslikana u više inačica i popularizirana oleografskim kopijama zagrebačkoga izdavača Petra Nikolića, postala je dijelom kolektivnog sjećanja diljem srpskoga kulturnoga prostora, kao i kompozicija Takovski ustanak (1898., NMS), koju radi po narudžbi kralja Milana II. Obrenovića. Obradio je i druge teme iz srpske povijesti (Proglašenje Dušanovog zakonika / Krunisanje cara Dušana, više inačica oko 1900., zlatna medalja na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900., NMS i MGB), ali i drugih naroda, poput Furor Teutonicus (1898., zlatna medalja na pariškome Salonu 1902) i Ženidbe hercoga Ferija IV s Jelisavetom Habzburškom za Franju Ferdinanda (zlatna medalja na Međunarodnoj izložbi Umjetničkoga društva Beča 1901), koju je izradio u poentilističkoj maniri.
Od 1905., a osobito intenzivno za I. svjetskoga rata, kada je živio u Ženevi, slika portrete europske aristokracije, poput onih belgijske kraljice Elizabete i Franje Josipa I., kojega je naslikao desetak puta. U Beogradu je u više navrata izrađivao portrete članova dinastije Karađorđevića, kralja Aleksandra I. i kraljice Marije (od kojih se ističe njezin portret u nošnji), te Nikole Pašića. Na poziv kralja Nikole I. Petrovića Njegoša boravio je 1903. na crnogorskome dvoru i slikao portrete kraljevske obitelji, a u Bukureštu 1921. predstavnike tamošnje elite te portrete kralja Ferdinanda I. i kraljice Marije.
Za boravka u SAD-u 1903. naslikao je portrete Mihajla Pupina i njegove kćeri, a 1916–20. portrete članova velikaške obitelji Dunđerski. S posebnom pozornošću izrađivao je portrete umjetnika (npr. kipara Đoke Jovanovića, 1906–08) te »bogatih i lijepih građanki« (Gospođa Mirka, Gospođa Štraus, Gospođa Šink, Gospođa Kaufman i dr.), ponekad anonimnih (Portret dame pored kamina, 1910–20; Portret mlade žene u ružičastoj haljini, 1930). Pristup ženskom liku posebno je vidljiv na slikama s likom njegove supruge, koji se tijekom vremena od figure u historijskim mitološkim kompozicijama (Afrodite, Dijane i Meduze), prometnuo u figuru dame iz visokoga društva (Portret supruge Muni, 1925., GMS). Slikao je i pejzaže (Pejzaž u buri, 1880), mitološke scene (Miloš, Marko i vila, oko 1906; Dijana, 1906–08), ženske aktove u pastelu, kredi i ugljenu, rjeđe u ulju (Akt na crvenom ogrtaču, 1918–20), kao i mrtve prirode (Cvijeće, 1942).
Izradio je ikonostas crkve u Dolovu (1901) i saborne crkve u Novom Sadu (1905); naslikao je, među ostalim, prizore iz života sv. Save za sabornu crkvu u Srijemskim Karlovcima (1911) te oslikao kapelu Kraljevskoga dvora na Dedinju.
Za kasnijih boravaka u Beogradu oblikovao je novčanicu od 1000 dinara (1931), a pri kraju posljednjega boravka (1939–47) izradio je portret Josipa Broza Tita (NMS).
Premda je iskušao i moderan pristup (simbolizam, poentilizam, impresionizam, secesija), upamćen je ostao po realističkim ostvarenjima: kao omiljeni slikar europske aristokracije stvarao je dopadljive portrete, no istodobno i značajna djela, kojima je pokazao osjećaj za materiju i monumentalnost, profinjenost i snagu.
Većina njegovih slika čuva se u Narodnom muzeju Srbije u Beogradu, Galeriji Matice srpske u Novom Sadu (Autoportret, poslije 1930) i Muzeju grada Beograda. Bio je član SANU-a (od 1888). U Galeriji SANU-a priređena mu je izložba 2009., kad je objavljena i monografija Nikole Kusovca. Muzej o njemu otvoren je 1970. u Beogradu.
