Kamerun (Cameroun, Cameroon; Republika Kamerun/francuski République du Cameroun, engleski Republic of Cameroon), država u ekvatorskoj Africi na obali Gvinejskoga zaljeva (Atlantski ocean), između Nigerije na zapadu i sjeverozapadu (duljina granice 1690 km), Čada na sjeveroistoku (1094 km), Srednjoafričke Republike na istoku (797 km), Republike Kongo na jugoistoku (523 km) te Ekvatorske Gvineje (189 km) i Gabona (298 km) na jugu; obuhvaća 475 650 km².
Prirodna obilježja
Obalni je dio Kameruna uz Gvinejski zaljev pretežno močvarna ravnica; duljina obale 420 km. Središnji dio zemlje visoki je ravnjak koji se prema jugu spušta u zavalu Konga, a na sjeveru prelazi u zavalu jezera Čad. U središnjem dijelu Kameruna nalazi se ravnjak Adamaoua, a jugozapadno od njega iz obalne nizine uzdiže se vulkansko gorje Kamerun (Mt. Cameroun, najviši vrh zemlje; 4095 m). Klima je ekvatorska s obiljem oborina u primorju (oko 4000 mm) i na jugozapadnim padinama Kamerunskoga gorja (do 10 000 mm); prema sjeveru zemlje količina se oborina smanjuje (850 mm do 2500 mm), područje zavale Čada ima stepsku, a visoki ravnjak savansku klimu. Srednja zimska (siječanj) temperatura od 20,8 do 26,6 °C, srednja ljetna (srpanj) od 23,5 do 33,3 °C.
Riječna je mreža dobro razvijena; rijeke Sanaga (525 km) i Nyong odvodnjavaju zapadni i središnji dio Kameruna izravno u Gvinejski zaljev, Benue (Bénoué, 1083 km) ulijeva se u Niger, a Logone (900 km) na sjeveru zemlje otječe prema endoreičnom području Čadskoga jezera, kojega manji dio pripada Kamerunu. Oko Čadskoga jezera razvijena je suha stepa, na visokom ravnjaku savana, a u primorju i južnim dijelovima zemlje tropska kišna šuma.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2005. u Kamerunu živi 17 463 836 st., a prema procjeni za 2013. godinu 21 143 237 st. ili 44,4 st./km². Najveću koncentraciju stanovništva imaju veliki gradovi, zapadni dio zemlje (pokrajina Ouest; 132,0 st./km²) i područje gorja Mandara na sjeveru, dok je šumovita unutrašnjost uz riječne tokove rijetko naseljena (pokrajina Est; 7,0 st./km²). Stanovnici Kameruna jezično su i kulturološki vrlo raznoliki, ima više od 200 naroda. Najbrojniji su pripadnici naroda Fang (20,0%) na jugu države, Bamileke i Bamum (18,5%) te Tikar (7,4%) u središnjem dijelu, Duala, Luanda i Basa (14,7%) na jugu, Fulbe (9,6%) na sjeveru i u gradovima, ostali su Mandara (5,7%), Maka (4,9%), Chamba (2,4%), Mbum (1,3%), Hausa (1,2%) te Francuzi (0,2%); najstariji su stanovnici Pigmejci koji u malim skupinama žive u prašumama na jugoistoku zemlje. Po vjeri su katolici (38,4%, 2005), protestanti (26,3%), muslimani suniti (20,9%), animisti (5,6%) i dr. Porast stanovništva iznosi 2,2% (2005–10) i odgovara prirodnomu priraštaju stanovništva (21,8‰ ili 2,18%, 2011). Natalitet je za svjetske prilike vrlo visok (35,7‰, 2011; svjetski prosjek 19,2‰), a mortalitet razmjerno visok (13,9‰, 2011; svjetski prosjek 8,2‰); smrtnost dojenčadi 79,2‰ (2011). Stanovništvo je vrlo mlado: u dobi je do 14 godina 43,0% st., u dobi od 15 do 64 godine 53,5% st., a u dobi od 65 i više godina 3,5% st. (2013). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 50,6 godina, a za žene 52,6 godina (2011). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 53,3% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 12,6%, u uslužnim djelatnostima 34,1% (2010). Najstarije je sveučilište u Yaoundéu (osnovano 1962); službeni su jezici francuski i engleski, bantuski se jezici govore na jugu, a nilosaharski (sudanski) na sjeveru; nepismeno je 28,7% st. (2010). Glavni je grad Yaoundé (1 817 524 st., 2010), a najveći Douala (2 125 000 st., 2010); ostali veći gradovi (2005): Bamenda (269 530 st.), Bafoussam (239 287 st.), Garoua (235 996 st.), Maroua (201 371 st.), Kumba (144 268 st.), Nkongsamba (104 050 st.); u gradovima živi 52,7% st. (2012).
Gospodarstvo
U suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom od 1990. u Kamerunu su pokrenute mnogobrojne institucionalne i strukturne reforme, liberalizacija gospodarstva i trgovine te poticanje domaćih i stranih investicija uz privatizaciju državnih kompanija i banaka. God. 2001. ostvaren je BDP u vrijednosti od 27 mlrd. USD (oko 1780 USD po stanovniku). Održan je višegodišnji privredni rast po prosječnoj stopi od približno 4%. U strukturi BDP-a (2001) udjel je poljoprivrede 43%, industrije 20%, a usluga 37%. Stopa je nezaposlenosti oko 27% (2001).
Razvoju gospodarstva pogoduju povoljna klima i bogata nalazišta nafte i ostalih sirovina (boksita, željezne rude, drva). Oko 78% zemljišta pod šumama je, a obradivoga je 14%; znatni su hidroenergetski potencijali. Raširenost AIDS-a na približno 10% stanovništva (početkom 2002) ograničuje razvoj. Prema procjenama Svjetske banke, siromašno je oko 45% stanovništva (s dnevnim prihodom manjim od 1 USD). Poljoprivreda je zasnovana na proizvodnji kave, kakaa, pamuka, kaučuka, banana, žitarica te žive stoke i drva. Glavninu industrijske ponude čine nafta i njezini derivati, proizvodnja hrane, tekstila, konfekcije, obuće i robe široke potrošnje. Oko 97% energije dobiva se iz hidroelektrana; domaćom ponudom podmiruju se energetske potrebe. Vrijednost je izvoza 2,5 mlrd. USD, a uvoza 1,9 mlrd. USD (2001). Kamerun izvozi uglavnom naftu i derivate, drvo, zrno kakaovca, aluminij, kavu i pamuk, dok većinom uvozi strojeve, elektroopremu, motorna vozila i hranu. Prema udjelu u vanjskoj trgovini (2001), glavni su partneri Francuska (30%), Italija (23%), Njemačka (17%) i Velika Britanija (9%). Vanjski je dug 11,5 mlrd. USD (polovicom 2002). Uključen je u Srednjoafričku ekonomsku i monetarnu zajednicu; od 13. XII. 1995. član je Svjetske trgovinske organizacije.
Promet
Prometnu mrežu čini 977 km željezničke pruge (2011) i 49 751 km cesta, od toga samo 5011 km asfaltiranih (2010). Glavne su luke Douala (95% ukupnoga prekomorskog prometa), Limbé i Kribi; u unutrašnjosti, na rijeci Benue, leži Garoua; unutrašnji vodeni putovi dugi su 2090 km. Međunarodne su zračne luke Douala, Yaoundé (Nsimalen) i Garoua.
Novac
Novčana je jedinica CFA franak (CFAF, XAF); 1 franak = 100 centa.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Kameruna potječu iz kamenoga doba (oko 50 000 godina pr. Kr.). Od VIII. do XV. st. postojala je u sjevernom Kamerunu država naroda Sao, na usponu moći u XII. i XIII. st. Nju je u XV. st. uništila država naroda Kotoko. God. 1472. doplovili su do južnoga Kameruna portugalski pomorci pod vodstvom Fernãoa do Póa; po rijeci Wouri, koju su nazvali Rio de Camarões (portugalski: rijeka [račića] kozica), cijela je zemlja dobila ime Kamerun. Kamerunska obala postala je tijekom novoga vijeka važna točka svjetske pomorske trgovine. Od XVI. st. na njoj se nalaze nizozemske, a od XVIII. engleske i francuske misije i faktorije. Glavna roba za Europljane bili su robovi i bjelokost. U sjevernom Kamerunu osnovan je u XVII. st. sultanat Mandara, koji je u XIX. st. uništen invazijom naroda Fulbe iz područja rijeke Senegal. U središnjem Kamerunu nastale su u XVII. st. države Bali i Bamum. Na početku XIX. st. u primorju se oblikovala država Duala (Douala), a Fulbe su stvorili niz državica u sjevernom i središnjem Kamerunu. Englez Dixon Denham 1823. i Nijemac Heinrich Barth 1857. istražili su tijekom svojih ekspedicija unutrašnjost zemlje. God. 1868. započela je njemačka kolonizacija; 1884. Nijemac Gustav Nachtigal stavio je pod njemački protektorat područje Duala, a u nizu pohoda osvojena je i unutrašnjost. Njemačku okupaciju pratili su ustanci domorodaca 1884., 1891–95., 1905., 1911. i 1914. Za razliku od drugih domorodaca, Duale su pokušali svoja prava štititi zakonskim putem (peticije caru ili Reichstagu). Nijemci su proširili svoj kolonijalni posjed u Kamerunu kada im je Francuska, dobivši zauzvrat slobodu akcije u Maroku, ustupila dijelove svojih kolonija u današnjoj Srednjoafričkoj Republici, Gabonu i Kongu (Brazzaville). Za I. svjetskog rata njemačke su kolonijalne postrojbe bile poražene, pa je Kamerun došao pod britansko-francusku upravu. Razdiobom interesnih sfera između Francuske i Velike Britanije 1919. veći dio zemlje dospio je pod vlast Francuske, a manji, zapadni dio zemlje pod vlast Velike Britanije. Obje zemlje dobile su za ta područja mandat Lige naroda 1922. Nakon II. svjetskog rata Kamerun je postao starateljsko područje UN-a (1946), a uprava je povjerena dotadašnjim mandatnim državama. Francuski Kamerun priključen je 1946. Francuskoj uniji (kao udruženi teritorij), a Britanski Kamerun priključen je Nigeriji (sjeverni dio integriran je u nigerijsku Sjevernu oblast, a južni dio autonoman je od 1954). U Francuskom Kamerunu otpor vlastima pružala je Kamerunska narodna unija, koja se zauzimala za neovisnost i ujedinjenje, pa je polovicom 1950-ih došlo do oružanih sukoba.
Odlukom UN-a iz 1955. predviđeno je da će 1960. Francuski Kamerun postati neovisna država te da će se 1961. u Britanskom Kamerunu održati plebiscit o priključenju neovisnomu Kamerunu ili ostanku u sastavu federativne Nigerije. Francuski Kamerun je 1957. dobio ograničenu autonomiju (proširenu 1959), neovisnost je ostvario 1. I. 1960., a u travnju iste godine za predsjednika je izabran Ahmadou Ahidjo (od 1958. premijer autonomnog pa neovisnog Kameruna). Na temelju plebiscita (11. II. 1961), sjeverni dio Britanskoga Kameruna ostao je u Nigeriji, a južni dio Britanskoga Kameruna 1. X. 1961. ujedinio se s Kamerunom. Prema ustavu iz 1961. Kamerun je bio federativna republika koju su činile dvije savezne države, Istočni i Zapadni Kamerun. Ahidjo je već 1961. počeo ograničavati političke slobode i ubrzo je uspostavio autoritarni režim te je naposljetku 1966. vladajuća Kamerunska nacionalna unija (UNC) postala jedina legalna stranka. S novim ustavom 1972. ukinut je federalni ustroj pa je Kamerun postao unitarna država. Potkraj 1982. Ahidjo se povukao s predsjedničkog položaja na kojem ga je naslijedio dotadašnji premijer (od 1975) Paul Biya, ali je zadržao utjecaj do sredine 1983. kada je, nakon njihovog javnog sukoba, Ahidjo emigrirao u Francusku, a Biya je preuzeo vodstvo UNC-a te iz vlasti isključio pristaše bivšega predsjednika. Nakon oružane pobune predsjedničke garde i pokušaja državnog udara 1984., Biya je učvrstio osobnu vladavinu, a 1985. preustrojio je UNC u Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (RDPC). Nakon demonstracija i štrajkova 1990. uveo je višestranački sustav i ukinuo cenzuru, ali je zadržao autoritarni režim (obilježen i raširenom korupcijom) te pobjeđuje na svim daljnjim izborima – 1992., 1997., 2004., 2011., 2018. i 2025., koji se održavaju u nepravičnim uvjetima i mahom su obilježeni nepravilnostima, a povremeno izbijaju protuvladini prosvjedi. Zbog sporne granice Kamerun se početkom 1980-ih i tijekom 1990-ih sukobio s Nigerijom, a u ožujku 2001. sa Srednjoafričkom Republikom. Nigerija je 2006. povukla svoje snage s poluotoka Bakassi, koji je priznat Kamerunu, ali je spor obnovljen 2007. Od 2014. u sjevernom Kamerunu islamisti iz skupine Boko Haram poduzimaju povremene terorističke akcije, a nakon što je vlast brutalno ugušila prosvjede za ravnopravnim statusom engleskoga jezika koji su 2016. izbili na području bivšeg Britanskog Kameruna, ondje od 2017. djeluju gerilske skupine koje se bore za neovisnost anglofonog dijela Kameruna (pojedine su na području pod svojom kontrolom potkraj 2017. proglasile državu Ambazoniju).
Politički sustav
Prema Ustavu od 18. I. 1996 (s amandmanima iz 2008), Kamerun je unitarna republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike šef je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, bira se na izravnim izborima za mandat od 7 godina, bez ograničenja u broju mandata. Predsjednik može raspustiti Nacionalnu skupštinu i uvesti izvanredno stanje, ima široke izvršne ovlasti, politiku koju one utvrđuje izvršava vlada. Predsjednik republike imenuje premijera i, na premijerov prijedlog, ministre, a Nacionalna skupština vladi može dvotrećinskom većinom izglasati nepovjerenje. Zakonodavnu vlast ima Nacionalna skupština (Assemblée nationale) sa 180 zastupnika, izravno biranih za mandat od 5 godina. Ustav predviđa uspostavu Senata od 100 senatora (od kojih bi 70 birala predstavnička tijela regija, a 30 imenovao predsjednik), ali on još nije uspostavljen. Biračko je pravo opće i jednako za sve državljane s navršenih 20 godina života. Sudbenu vlast čine Vrhovni sud, Apelacijski sud i tribunali. Ustavno vijeće ocjenjuje ustavnost zakona. Država je administrativno podijeljena na 10 regija. Nacionalni blagdan: Nacionalni dan, 20. svibnja (1972).
Političke stranke
Demokratsko okupljanje kamerunskoga naroda (Rassemblement démocratique du peuple camerounais – akronim RDPC), osnovano je 1966. pod nazivom Kamerunska nacionalna unija, ujedinjenjem Kamerunske unije (osnovane 1958), vladajuće od neovisnosti 1960. i Kamerunske nacionalne demokratske stranke (koja je bila na vlasti u saveznoj državi Zapadni Kamerun), a sadašnje naziv ima od 1985. Od osnutka do 1990. bila je jedina legalna stranka, a i nakon uvođenja višestranačja pobjeđuje na svim parlamentarnim izborima, 1992. osvojivši relativnu zastupničku većinu, a od 1997. apsolutne većine, posljednji put 2020. Socijaldemokratska fronta (Social Democratic Front/Front Social Démocrate – akronim SDF/FSD), osnovana 1990. Stranka najveću podršku ima kod anglofonog stanovništva na zapadu zemlje. Bojkotirala je izbore 1992., od izbora 1997. do 2013. vodeća je oporbena stranka (znatno iza RDPC-a), a na izborima 2020. treća. Nacionalna unija za demokraciju i napredak (Union Nationale pour la Démocratie et le Progrès – akronim UNDP), osnovana 1991. Na izborima 1992. druga je po broju glasova i zastupnika te vodeća u oporbi, od 1997. osvaja manji broj zastupničkih mjesta, sudjeluje u vladama pod vodstvom RDPC-a 2002–25 (na izborima 2020. ponovno je druga).
