Kaniška krajina (Krajina nasuprot Kaniže ili Donjougarska krajina), povijesni naziv za obrambeno područje Vojne krajine između rijeke Drave i jezera Balatona koje je branilo preostale dijelove južne Ugarske i Štajerske od osmanskih napada. Počinje se formirati 1546. kraljevim preuzimanjem donjougarskih utvrda koje lokalno plemstvo više nije moglo braniti. Isprva joj je središte bio Siget. Nakon osmanskih osvajanja, poraza kršćana u Sigetskoj bitki 1566. te smrti Nikole IV. Zrinskog nova se granica uspostavlja zapadnije na uskom i močvarnom pojasu između Drave i Balatona sa središtem u (Velikoj) Kaniži. U Kaniškoj krajini 1576. bilo je 11 utvrda s 1640 pješaka i 775 konjanika. Nalazila se pod dvojnom upravom dvorskih ratnih vijeća u Beču i Grazu, a iako ju je kralj trebao samostalno održavati, njezin južni dio između Mure i Kaniže financirali su staleži Štajerske koji na tom prostoru 1578. podižu utvrdu Bajčavar (Bajcsa-vár) zbog čega je od tada često nazivana Bajčavarsko-kaniška krajina. Prostor tzv. Bajčavarske krajine bio je podređen vrhovnomu ratnom zapovjedniku Slavonske krajine, a obuhvaćao je i utvrde Fićehaz (Fityeház), Mlinarci (Molnári) te Murski Krstur (Murakeresztúr), koji zbog propasti Bajčavara od 1587. postaje središte obrane. Nakon pada Murskoga Krstura i Kaniže 1600. nova se krajina – od tada nazivana Krajina nasuprot Kaniže – organizira središtima u Kiskomaromu, Egerszegu i Kirmiedu. Sredinom XVII. st. imala je između 1300 i 1500 vojnika raspoređenih u približno 20 utvrda. Od 1633. dužnost vrhovnoga zapovjednika postaje nasljedna u velikaškoj obitelj Batthyány (odatle i naziv Batthyányjeva krajina). Ukinuta je početkom XVIII. st., ubrzo nakon oslobođenja Kaniže (1690) i nestanka osmanske ugroze nakon završetka Bečkoga (Velikog) rata 1699.
