karolina (srednjovj. lat. [scriptura] carolina: pismo Karla Velikoga), srednjovjekovno latinsko minuskulno pismo, koje se upotrebljavalo od kraja VIII. do XII. st. u većini skriptorija i kancelarija na području države Karolinga, po vladaru koje je dobilo ime. U srednjovjekovnim izvorima nazivana je i littera francigena – franačko pismo. Nastala je reformom iz više središta, osobito iz dvorske škole Karla I. Velikoga (schola Palatina), pod utjecajem poluuncijale, kurzive i različitih tipova prekarolinške minuskule. Za razliku od teško čitljivih minuskulnih pisama koja su joj prethodila, karolina je pismo pravilnih, jasnih i pomno oblikovanih slova, s rijetkim ligaturama i s malo kratica. Paleografi razlikuju četiri razdoblja karoline: u prvom (kraj VIII – kraj IX. st.) su naglašeni elementi kurzivne minuskule, osobito u ligaturama; u drugom (X. st.) ima manje kaligrafskih elemenata u oblikovanju slova, oprema je rukopisa siromašnija; u trećem (XI. st.) pismo doživljava renesansu, slova su veća i uspravnija, a izoliranost slova naglašenija; u četvrtom (XII. st.) su slova viša nego šira i zbijenija. Potkraj XII. st. karolina prelazi u goticu; u XV. st. humanisti su je preuzeli kao model za reformu pisma, pa su njihovom zaslugom karolinška slova ušla u tiskarstvo kao poseban tip. U Dalmaciji se karolina upotrebljavala usporedno s beneventanom. U hrvatskim arhivima i knjižnicama nalazi se velik broj isprava i kodeksa pisanih karolinom (Splitski evanđelistar, Supetarski kartular, Felicijanova povelja), a za hrvatsku je povijest od osobite važnosti Gottschalkov kodeks iz knjižnice u Bernu, u kojem se spominje njegov boravak na dvoru kneza Trpimira 846–848.