Kazimir IV. Jagelović (poljski Kazimierz IV Andrzej Jagiellończyk, litavski Kazimieras Jogailaitis), litavski veliki knez i poljski kralj (Krakov, 30. XI. 1427 – Grodno, 7. VI. 1492). Drugi sin Vladislava II. Jagela. Stariji brat, poljski kralj Vladislav III. Varnenčik (koji je od 1440. bio i hrvatsko-ugarski kralj) poslao ga je 1440. u Litvu za namjesnika, gdje su ga litavski magnati u puču proglasili velikim knezom, čime je de facto prekinuta poljsko-litavska državna zajednica. Nakon bratove pogibije u bitki kraj Varne 1444. poljsko ga je plemstvo pozvalo 1445. da preuzme poljsku krunu, no zbog pitanja odnosa Litve i Poljske interregnum je potrajao do 1447. Nakon što je izabran za poljskog kralja 1446., Kazimir je izdao isprave o litavskoj i poljskoj ravnopravnosti te o nepovredivosti litavskog teritorija pa je njegova krunidba 25. VI. 1447. na Wawelu označila obnovu poljsko-litavske državne zajednice kao personalne unije. Normalizirao je 1448. odnose Litve s Moskovskom Kneževinom i Vasilijem II. Vasiljevičem, a 1449. ugušio puč Mykolasa Žygimantaitisa, pretendenta na titulu litavskoga velikoga kneza. Za njegove vladavine počela je centralizacija litavske kneževine (stvaranje državnog aparata, sudovi, plemićka prava), odnosno pretvorba boljara u plemstvo (šljahtu), što je pratio razvoj poljodjelstva, trgovine i gradova (1490. otvorena je kovnica vlastite valute u Vilniusu). U odnosima s poljskim magnatima oslanjao se na šljahtu, znatno proširivši njezine privilegije (Nieszawski statut, 1454). Uspješno je ratovao u Trinaestogodišnjem ratu 1454–66. protiv Njemačkoga viteškog reda, mirom u Toruńu 1466. stekavši Istočno Pomorje s Gdańskom. Vodeći ekspanzionističku dinastičku politiku prema srednjoj i jugoistočnoj Europi, oženio je Elizabetu Habsburšku (1454), kćer njemačkog i hrvatsko-ugarskog kralja Alberta II., a u sukobima s Matijom Korvinom uspio je nametnuti sina Vladislava II. Jagelovića za češkog kralja 1471., nakon čega je 1471–74. poveo rat za hrvatsko-ugarsko prijestolje, što je pogoršalo njegove odnose s papom koji je pretenzije Jagelovića prema češkoj i hrvatsko-ugarskoj kruni vidio kao slabljenje europske obrane od Osmanlija. Kazimir je s Matijom Korvinom potpisao niz mirovnih sporazuma, a nakon njegove smrti 1490. pokušao je za hrvatsko-ugarskog kralja nametnuti drugog sina Ivana I. Alberta, no ratni sukob braće okončan je 1492. pobjedom Vladislava II. Jagelovića. Iako je uglavnom održavao mir s Krimskim Kanatom, jugoistočne su poljsko-litavske granice i dalje bile izložene tatarskim provalama (razaranje Kijeva 1481., neuspio pohod na Krim 1486), a za njegova života počeo je dugi poljsko-osmanski rat (1485–1503) u kojem je, zbog mirovnih uvjeta koje je potpisao s Osmanlijama 1489., izgubio suverenitet nad vazalnim Moldavskim Kneževstvom. Kao poljski kralj naslijedio ga je Ivan I. Albert, a kao litavski veliki knez treći sin Aleksandar Jagelović.
