Kerdić, Ivo, hrvatski medaljer i kipar (Svinjar, danas Davor, 19. V. 1881 – Zagreb, 27. X. 1953). Završio je kovačko-bravarski odjel Obrtne škole u Zagrebu 1899. kod Đure Burića. Potom je radio u zagrebačkoj bravarskoj radionici Radoslava Modeca te u Beču kod dvorskoga građevnog i umjetničkog bravara Valeriana Gillara. S Burićem je radi vraćanja izložaka sa Svjetske izložbe 1901. boravio u Parizu, gdje se zaposlio kao cizeler u ljevaonici umjetnina »Maison moderne« i došao u doticaj sa suvremenim francuskim medaljerstvom, posebice radovima Oscara Rotyja. No već se 1902. vratio u Beč, radio u radionicama Pfaffenmeier, Gillar ml. i Podwinetz na cizelirskim i graverskim poslovima te pohađao tečajeve medaljerstva kod Stefana Schwartza na Umjetničko-obrtnoj školi. Od 1906. do 1910. polazio je Specijalnu školu za sitnu plastiku i medaljersku umjetnost pri Akademiji za likovnu umjetnost u klasi Rudolfa Marschalla, u čijoj je radionici radio kao asistent kao i u Wiener Werkstätteu i ljevaonici Frömmel.
Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše dosege postigao je u medaljerstvu koje je i utemeljio kao zasebnu umjetničku disciplinu u Hrvatskoj. Njegov opus kovanih i lijevanih medalja i plaketa, na kojima je bilježio događaje ili obljetnice iz društvenoga, kulturnog, političkog, gospodarskog, sportskog ili umjetničkog života prve polovice XX. st. te umjetnike, političare i znanstvenike, prijatelje i članove obitelji, obuhvaća više od 500 radova. Radovi ranoga razdoblja obilježeni su utjecajima bečke secesije i Rotyja, a odlikuje ih meka obradba, jasan crtež, precizna opisnost detalja te plitki, slikarski shvaćen reljef (Ivan Meštrović, 1903; Na tkalačkom stanu, 1905; II. hrvatski svesokolski slet u Zagrebu, 1911; Ples Hrvata u Beču, 1912; I. sveslavenski sokolski slet u Pragu, 1912; Spomen-medalja grada Zagreba, 1912).
Od dolaska u Zagreb 1913. na poziv Roberta Frangeš-Mihanovića, kada postaje učiteljem u Obrtnoj školi i voditeljem (do 1927) Ljevaonice bronce Više škole za umjetnost i umjetni obrt (poslije Akademije likovnih umjetnosti), gdje je i do umirovljenja 1947. predavao (od 1940. kao redoviti profesor), okreće se realizmu i visokom, skulptorski modeliranomu reljefu naglašenijega volumena (Petar Dobrović, 1921; Vilko Gecan, 1923; Stjepan Radić, 1928; Vladimir Becić, 1930; IV. kongres graditelja u Zagrebu, 1930; Ferdo Kovačević, 1935; Autoportret, 1941; August Cesarec, 1946; Mihovil Abramić, 1950; Ivan Meštrović, 1953). Manji broj radova obilježen je geometrijskom stilizacijom (II. pokrajinski slet u Osijeku, 1921) te oslanjanjem na pleternu ornamentiku i figurativne elemente ranijih stilskih razdoblja (III. svesokolski slet u Zagrebu, 1925; Spomenica grada Zagreba, 1942). Na pojedinim medaljama predstavio se i kao vrstan animalist (Slavonski zadrugar, 1928; Zagrebački zbor, 1930; Stočarska izložba u Zagrebu, 1933; Pule, 1933).
Bavio se i punom plastikom te je oblikovao jedan od najprepoznatljivijih simbola Zagreba, skulpturu u niši na Kamenitim vratima (Zlatarovo zlato, postavljena 1929), brončani prikaz lika Dore Krupićeve iz romana Augusta Šenoe, s ključem grada u jednoj ruci i cehovskom škrinjom u drugoj, kao vitku figuru S linije, meke modelacije, idealiziranoga lica i stilizirane kose te pomno obrađene uglačane površine. Izradio je i javni spomenik kralja Petra I. Karađorđevića u Novoj Gradiški (1926., srušen) i reljef Labor et medicina na portalu bolnice za plućne bolesti u Klenovniku (1927) te se okušao i u keramici (Ivan Krstitelj, 1935–40; Leda s labudom, 1938–39; Žena plete kosu, 1953). Izrađivao je i portrete i aktove, a ističu se rodinovski nadahnut Poljubac (1912) te idealizirani dječji portreti (Portret Nade Martić-Martek, 1914; Vidica, 1916). Oblikovanju portreta suvremenika pristupao je realistički (Blagoje Bersa, 1914; Prof. Petar Knoll, 1917). Zasebnu skupinu skulptura čine mali, komorni ženski aktovi, nježnih proporcija, isprva oblikovani pod utjecajem secesije, poslije jednostavne i precizne modelacije bliske neoklasicizmu (Afrodita, 1922; Žena s knjigom, 1929) dok se u kompoziciji Klečeći ženski akt (1933) nadahnuo barokom. Radio je i nadgrobne spomenike kao pune skulpture, reljefe ili portretne plakete i medalje. Ističu se secesijski oblikovani Ivanu Banjavčiću u Karlovcu (Umirući genij, 1915), a na zagrebačkom Mirogoju neoklasicistički Milanu Ogrizoviću (Genij i Usud, 1924), oni obitelji Ohnleitner (Anđeo, 1924), Mihun (Majčinstvo, 1930) i Čepulić (Anđeo, 1946), svi u stilu art décoa, te u oblicima akademskoga realizma Janku Matku (Pietà, 1943). Bavio se i opremom sakralnih objekata. Za zagrebačku crkvu sv. Blaža radio je s prekidima 1924–43. te je izveo pleternu ornamentiku, svetačke likove na reljefu ciborija glavnog oltara (1932), nacrte pala bočnih oltara Majke Božje (1942) i Presvetoga Srca Isusova (1943), mramorni reljef sv. Antuna u crkvenom predvorju (1942) te crkvena zvona (1924., po nacrtima Viktora Kovačića). Za kapelu Krista Kralja na Mirogoju izveo je brončanu skulpturu Raspetoga Krista u apsidi (1929) te kameni reljef s Kristom na prijestolju i klečećim anđelima u zabatu (1941–42), za crkvu sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu izradio je oltare sv. Nikole Tavelića i sve oltarne predmete (1935–37).
Izrađivao je također u metalu ukrasne predmete (Ukras za pisaći stol, 1911–15; Lovački pehar, 1927), korice knjiga (spomen-knjiga Tomislav – prvi kralj Hrvata, 1925) i nakit (npr. rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu 1920).
Jedan je od osnivača društva slovenskih i hrvatskih umjetnika »Vesna« 1903. Izlagao je samostalno u Zagrebu (1919) i Londonu (1936), a posmrtno su mu priređene izložbe u Zagrebu (1958. i 1993. retrospektive; 2004., 2011) te Novoj Gradiški (2023) i Kutini (2025). Autobiografiju je objavio u časopisu Mitteilungen der Numismatischen Gesellschaft in Wien (1929), a 2025. objavljeni su mu memoari. Po njemu je nazvan memorijal medaljerstva i sitne plastike utemeljen 1980. u Osijeku.
