Koloman Arpadović, hrvatsko-ugarski velikaš (?, 1208 – Čazma, V. 1241). Sin kralja Andrije II. Arpadovića i Gertrude Andechs-Meranske, mlađi brat Bele IV. Naslov galičko-volinjskoga kneza dobio je 1214., a 1216. i onaj kralja Galicije i Lodomerije koji je nosio i nakon što je odande 1221. protjeran. Otac ga je 1226. imenovao hercegom »cijele Slavonije« (odn. Slavonije, te Hrvatske i Dalmacije), a tim je područjem, koje je prvi nazvao »kraljevstvom« (regnum nostrum videlicet Sclavonia), nastavio upravljati i nakon stupanja na prijestolje Bele IV. 1235. Stolovao je u Čazmi, gdje je za njegove vladavine sagrađen niz svjetovnih (utvrđena rezidencija) i crkvenih zdanja (biskupski dvor, crkva sv. Marije Magdalene, crkva Sv. Duha, dominikanski samostan). Ograničavao je u savsko-dravskom međurječju samovolju plemstva, kojemu je oduzimao posjede što ih je ilegalno zaposjelo za vladavine njegova oca, pri čemu je imao potporu slobodnih kraljevskih gradova. Također je podupirao dalmatinske komune u njihovim sukobima s magnatima iz zaleđa: Split (1220., 1226) i Trogir (1226) protiv Kačića, a Split i protiv kneza Domalda (1229). Dio istraživača drži da je Koloman bio jedan od poticatelja gradnje trogirske katedrale. Od 1235. do 1238. poduzeo je niz vojnih pohoda na Bosnu i njezina bana Mateja Ninoslava, no oni su rezultirali tek zaposjedanjem oblasti kneza Toljena u sjeverozapadnome Humu, bez trajnijeg učinka u suzbijanju bogumilstva. Bosanskomu biskupu Ponsi darovao je 1239. Đakovo, gdje je preseljeno sjedište Bosanske biskupije zbog nemirnih prilika u Bosni. Zajedno s Belom IV. sudjelovao je u bitki između tatarskih i ugarskih četa na rijeci Šaju u travnju 1241., u kojoj je teško ranjen te je, povukavši se u Čazmu, ubrzo preminuo od posljedica ranjavanja.
