struka(e): geografija, opća | španjolska i hispanofonske književnosti | ekonomija | povijest, opća | suvremena povijest i politika | politologija
ilustracija
KOLUMBIJA, položajna karta
ilustracija
KOLUMBIJA, grb
ilustracija
KOLUMBIJA, zastava
ilustracija
KOLUMBIJA, Bogotá, trg La Plaza de Bolívar
ilustracija
KOLUMBIJA, Bogotá, ulica u predgrađu
ilustracija
KOLUMBIJA, Taganga
ilustracija
KOLUMBIJA, ukrasni privjesak iz srednje doline Cauca, XI-XV. st., New York, Brooklyn Museum of Art
ilustracija
KOLUMBIJA, zlatna maska iz područja Calime, 900-1400., Berlin, Staatlichen Museum
ilustracija
KOLUMBIJA, zlatni lik iz Antioquie, XI–XV. st. Berlin, Staatliche Museen
ilustracija
KOLUMBIJA, zlatni ukrasni privjesak iz sjeverozapadne Kolumbije 1200–1500., New York, Brooklyn Museum of Art

Kolumbija (República de Colombia), država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora (duljina obale 1760 km) na sjeveru i sjeverozapadu, Tihog oceana (1448 km) i Paname (duljina granice 225 km) na zapadu, Venezuele (2050 km) na istoku, Brazila (1644 km) na jugoistoku, Ekvadora (590 km) na jugozapadu i Perua (1496 km) na jugu; obuhvaća 1 141 748 km².

Prirodna obilježja

Kolumbija se dijeli na tri prirodne regije: zapadni dio obuhvaćaju Ande, istočni dio nizine, a sjeverni dio Karipsko visočje s uskom, močvarnom priobalnom ravnicom uz Karipsko more. Ande se pružaju u tri planinska lanca (Cordillera Occidental, Central i Oriental), koji su međusobno odijeljeni dubokim dolinama rijeke Magdalene i njezina pritoka Cauce. Najviši je središnji lanac (Cordillera Central) s nizom aktivnih vulkana: Huila (5750 m), Ruiz (5399 m) i Tolima (5215 m). Istočni Kordiljeri (Oriental) najdulji su planinski lanac (oko 1200 km) koji se pruža sve do poluotoka Guajire na sjeveru. Nizine u istočnom dijelu Kolumbije pripadaju na jugu porječju Amazone, a na sjeveru porječju rijeke Mete, koja utječe u Orinoco. U Karipskome visočju ističe se osamljena Sierra Nevada de Santa Marta s najvišim vrhom Kolumbije (Pico Cristóbal Colón, 5775 m), građena pretežno od starih kristaličnih stijena. S Darienske prevlake na sjeveru ulazi u Kolumbiju gorski lanac Baudó (Serranía del Baudó), koji je od Zapadnih Kordiljera (Occidental) odijeljen nizinom rijeka Atrato i San Juan.

Klima je ekvatorska s dvostrukim kišnim (u travnju i listopadu) i dvostrukim suhim razdobljem (u srpnju i siječnju) u južnom dijelu Kolumbije, a tropska s jednim kišnim (od lipnja do kolovoza) i jednim suhim razdobljem (od prosinca do veljače) u sjevernom dijelu. Godišnje kolebanje temperature iznosi na području ekvatorske klime 1 °C (u Andama je veće). Godišnja količina oborina na zapadnim pristrancima Anda iznosi više od 5000 mm. Zbog vertikalne razvedenosti, u planinskome dijelu Kolumbije razlikuju se tri visinska toplinska i vegetacijska pojasa. U toplom pojasu, do 1000 m visine, s temperaturom od 25 do 27 °C i s bujno razvijenom tropskom prašumom, koja prelazi u savanu (llanos u porječju Orinoca), uspijevaju tropske kulture: šećerna trska, kakao, banane i duhan. U umjerenom pojasu, do 2000 m, s temperaturom od 17 do 22 °C i šumom, koja još ima tropska obilježja, uspijevaju kava, kininovac i kukuruz. U hladnom pojasu, do 3000 m, s temperaturom od 14 do 15 °C, uspijevaju kulture umjerene klime: pšenica, zob, ječam, krumpir i voćke. Iznad 3000 m nalaze se vazdazelene šikare (páramo) i travnjaci.

Riječna mreža Kolumbije vrlo je razgranata, pripada trima slijevovima karipskom, atlantskom i tihooceanskom. Kroz središnji, planinski prostor prema Karipskome moru protječe gospodarski najvažnija rijeka Kolumbije, Magdalena (1497 km), i njezin pritok Cauca. Nizinski prostor istočno od Anda pripada slijevu Atlantskoga oceana; sjeverni dio odvodnjava Orinoco (Meta, Guaviare i Arauca), a južni pritoci Amazone (Caquetá i Putumayo). Rijeke na zapadu zemlje (San Juan) znatno su kraće ali bogate vodom, ulijevaju se u Tihi ocean.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2005. u Kolumbiji živi 42 888 592 st., a prema službenoj procjeni za 2014. godinu 47 661 800 st. ili 41,7 st./km²; druga je najmnogoljudnija država Južne Amerike (nakon Brazila). Gustoća naseljenosti je neravnomjerna; glavnina stanovništva (više od 95%) živi u području oko glavnoga grada (4900 st./km²;), u međuplaninskim kotlinama na visini od 1200 do 2700 m i duž karipske obale. Nizine (40% površine Kolumbije) i predgorja istočnoga dijela zemlje te primorje Tihog oceana vrlo su rijetko naseljeni (manje od 2 st./km²). Stanovništvo se sastoji od mestika (mješanci Indijanaca i Europljana, 58,0%), bijelaca (20,0%), mulata (mješanci crnaca i bijelaca, 14,0%), crnaca (4,0%), mješanaca crnaca i Indijanaca (3,0%) i Indijanaca (1,0%). Po vjeri su uglavnom katolici (80,0%), protestanata ima 13,5%. Visoka se stopa porasta broja stanovnika smanjuje; 1960-ih stopa porasta iznosila je 3,5% godišnje, u razdoblju 1995–2000. pala je na 1,9% godišnje, a 2005–10. na 1,5%. Takva stopa porasta rezultat je pozitivnoga prirodnog priraštaja (10,2‰, 2011) i iseljivanja (2,3‰, 2011). Kolumbija je vanjskim migracijama izgubila više od 4,7 milijuna stanovnika (2013); najviše se iseljava u SAD (34,6%), Španjolsku (23,1%) i Venezuelu (20,0%), prvenstveno iz ekonomskih razloga. Stopa nataliteta stalno se smanjuje (s 23,4‰ u 1999. na 14,4‰ u 2011), kao i mortaliteta (s 5,8‰ na 4,2‰) te smrtnosti dojenčadi (s 25,6‰ na 15,4‰). Stanovništvo Kolumbije vrlo je mlado; u dobi je do 14 godina 26,4% stanovništva, od 15 do 64 godine 67,7%, a u dobi od 65 i više godina samo 5,9% stanovništva (2010). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 70 godina, a za žene 77,4 godine (2011). U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu zaposleno je 17,7% aktivnih stanovnika, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 20,6%, a u uslužnim djelatnostima 61,7% (2011). Nepismeno je 6,4% stanovništva starijega od 15 godina. Najstarije sveučilište (osnovano 1580) nalazi se u Bogoti; službeni je jezik španjolski. Glavni je i najveći grad Bogotá (7 555 165 st., šire gradsko područje 9 155 100 st., 2012); ostali su veći gradovi (2012): Medellín (2 361 134 st.), Cali (2 258 025 st.), Barranquilla (1 196 333 st.), Cartagena (923 414 st.), San José de Cúcuta (609 656 st.), Soledad (566 147 st.), Bucaramanga (519 384 st.), Ibagué (507 321 st.), Soacha (472 152 st.), Santa Marta (441 883 st.), Villavicencio (428 980 st.), Bello (421 434 st.), Pereira (388 627 st.), Manizales (364 365 st.), Valledupar (359 751 st.) Pasto (349 370 st.), Buenaventura (342 745 st.), Neiva (315 857 st.), Armenia (284 107 st.) i dr.; u gradovima živi 75,6% stanovništva (2012).

Gospodarstvo

Početkom 2000-ih povećana je vrijednost BDP-a s 99,8 milijarda USD (2000), na 380,1 milijardu USD (2013). Potom je BDP u padu, te 2017. iznosi 307,5 milijarda USD, odn. približno 6320 USD po stanovniku. U sastavu BDP-a vodeći je uslužni sektor (61,4%), a potom industrijski (31,3%) i poljoprivredni (7,3%). Udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s 49,7% (2002), na 28% (2017). Stopa nezaposlenosti je 10,5% (2017). Gospodarski je važno iskorištavanje prirodnog bogatstva (nafta, plin, ugljen, željezo, nikal, bakar, zlato, smaragdi, šume, hidroenergetski potencijali). U industrijskoj su ponudi tekstil, konfekcija, naftni derivati, kemikalije, pića, hrana, cement te zlatni i smaragdni nakit. Glavninu poljoprivredne ponude čine kava, cvijeće, banane, riža, pšenica, kakaovac, šećer, povrće, ulje i dr. Vrijednost izvoza 2017. bila je 34,3 milijarde USD, a uvoza 46,8 milijarda USD; Kolumbija izvozi kavu, naftu, cvijeće, ugljen, nikal, banane, nakit i dr., a uvozi strojeve i industrijsku opremu, vozila, elektroničke proizvode, robu široke potrošnje i dr. Godine 2017. najviše je izvozila u SAD (28,5%), Panamu (8,6%) i Kinu (5,1%); najviše je uvozila iz SAD-a (26,3%), Kine (19,3%), Meksika (7,5%), Brazila (5%) i Njemačke (4,1%). Veličina javnoga duga je 53% BDP-a (2017). Kolumbija je poznata i po ilegalnoj trgovini narkoticima; prema procjenama UN-ovih agencija, kolumbijski narkokarteli proizveli su 2016. oko 866 tona čistoga kokaina (oko 60% svjetske ilegalne proizvodnje), te ga prebacuju uglavnom u SAD (pokrivaju više od 90% ilegalnog tržišta kokainom u SAD-u). Tijekom 2000–17. Kolumbija je iz SAD-a primila pomoć od 10,4 milijarde USD, od čega se oko 30% odnosi na gospodarske programe, a 70% na vojne i sigurnosne (2017. vrijednost pomoći SAD-a u borbi protiv kolumbijskih narkokartela bila je 143 milijuna USD).

Promet

Glavnina robnog prometa Kolumbije odvija se cestama; cestovna mreža duga je 129 485 km (20% asfaltirano, 2009). Kroz Kolumbiju prolazi Panamerička cesta u dužini od 4985 km. Glavni su cestovni pravci Popayan–Bogotá–San José de Cúcuta, zatim Ipiales–Cali–Medellín–Cartagena i Bogotá–Buenaventura. Željeznička mreža ima 1672 km (2009) i u stalnom je opadanju (3230 km, 1997). Većina pruga (oko 50%) prolazi središnjim, andskim dijelom zemlje i služi za prijevoz tereta. Za vezu primorja s unutrašnjošću vrlo je bitna prometnica rijeka Magdalena (plovna 960 km uzvodno od Barranquille); ukupna duljina unutrašnjih plovnih putova iznosi 11 000 km (2009). Na tihooceanskoj obali glavne su luke Buenaventura i Tumaco, a na karipskoj obali Barranquilla, Santa Marta i Cartagena. Kolumbija ima 12 međunarodnih zračnih luka; najveća je El Dorado (Bogotá), koja je s prometom od 25 milijuna putnika (2013) druga najprometnija luka Južne Amerike (iza São Paula, Brazil).

Novac

Novčana je jedinica kolumbijski peso (Col $; COP); 1 peso = 100 centava.

Povijest

Predšpanjolsku Kolumbiju nastanjivao je indijanski narod Čibča (Chibcha). Obale Kolumbije otkrili su 1499. A. Vespucci i Alonso de Ojeda. Španjolsko osvajanje započelo je 1525. osnivanjem grada Santa Marte i 1533. Cartagene. Španjolski konkistador G. Jiménez de Quesada osvojio je 1536–39. zemlju i nazvao je Nova Granada (Nueva Granada) te 1538. osnovao prijestolnicu Santa Fé de Bogotá. Domorodačko stanovništvo podvrgnuto surovu izrabljivanju, naglo je počelo odumirati. U pomanjkanju radne snage, kolonizatori su, radi eksploatacije nalazišta zlata (smatralo se da je to legendarni Eldorado), počeli uvoziti robove iz Afrike. Godine 1739. Španjolci su od teritorija današnje Kolumbije, Paname, Ekvadora i Venezuele osnovali potkraljevstvo Nova Granada. Postupni gospodarski razvoj španjolskih kolonija doveo je u drugoj polovici XVIII. i na početku XIX. st. do borbe protiv španjolskoga gospodstva. U srpnju 1810. izbio je ustanak u Bogoti, pa je već 1813. bila donesena deklaracija o neovisnosti. Revolucionarno-oslobodilačka vojska, pod vodstvom S. Bolívara, osvojila je 1819. Bogotu, a Bolívar je bio izabran za predsjednika novoosnovane federativne republike Velika Kolumbija (Gran Colombia). Borbe za neovisnost nastavile su se sve do 1826., kada su Španjolci bili protjerani. Velika Kolumbija raspala se 1830. na samostalne republike: Ekvador, Venezuelu i Novu Granadu, koja je osim područja današnje Kolumbije obuhvaćala i teritorij Panamske prevlake. Godine 1832. Kolumbija je pod generalom Franciscom de Paula Santanderom dobila republikanski ustav. Nova je republika postala poprište polit. borbe između unitarista (pristaša centralizirane države), koje su podupirali veleposjednici interese kojih je zastupala Konzervativna stranka, i s druge strane federalista, koji su zastupali interese građanstva i sitnog posjeda, a politički ih je predstavljala Liberalna stranka. Sukobi između tih dviju skupina ispunjavali su XIX. i početak XX. st. Pošto su 1849. na vlast došli liberali (predsjednik José Hilario López), bio je proveden niz reformi, bilo je ukinuto ropstvo crnoga stanovništva (1850), iz zemlje su prognani isusovci, a ustav je 1851. bio revidiran u liberalnom duhu. Godine 1858. republika Nova Granada postala je konfederacija od 8 država (Confederación Granadina), koja je 1863., odlukom Kongresa, promijenila ime u Sjedinjene Države Kolumbije. Nakon dugoga građanskog rata na vlast su došli konzervativci (1876–1930). Godine 1886. bio je donesen novi, centralistički ustav (na snazi do 1958), a dotadašnje su federalne države postale pokrajine Republike Kolumbije (Republica de Colombia). Bilo je modernizirano gospodarstvo pa je uz duhan na početku XX. st. započeo izvoz kave, banana i nafte. Kada je Kolumbija 1903. odbila SAD-u stanovite koncesije na Panamskoj prevlaci, došlo je do spora sa SAD-om, koji je pomagao ustanak u tom kraju, pa se iste godine Panama odcijepila i proglasila neovisnom republikom.

Godine 1932–34. vodio se između Kolumbije i Perua rat zbog prijepornih pograničnih pitanja. Godine 1934. bio je izabran za predsjednika liberal Alfonso López Pumarejo, koji je proveo socijalne reforme (8-satni radni dan, radničko zakonodavstvo, pravo na štrajk) i odvojio crkvu od države. Pogranični spor s Venezuelom Kolumbija je riješila na miran način 1941. Te godine u prosincu najavila je rat Njemačkoj.

U razdoblju 1946–53. na vlasti je bila Konzervativna stranka. Godine 1948., nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata Liberalne stranke Jorgea Eliécera Gaitána, u Bogoti su izbijali nemiri. Sukobili su se pristaše liberala i konzervativaca pa je došlo do nasilja i bezvlašća u pojedinim dijelovima zemlje (do 1957. bilo je više od 200 000 poginulih). Nakon državnog udara 1953. na vlasti je bio (do 1957) general Gustavo Rojas Pinilla. Sporazumom Liberalne i Konzervativne stranke 1957. bila je stvorena Nacionalna fronta, te se iz redova svake od tih stranaka nakon restauracije civilne vlasti 1958. pa do 1974. naizmjenice birao predsjednik (na položaju su bili liberali Alberto Leras Camargo 1958–62 i Carlos Lleras Restrepo 1966–70. te konzervativci Guillermo Valencia Léon Muñoz 1962–66. i Misael Pastrana Borrero 1970–74). U drugoj polovici 1960-ih i početkom 1970-ih nastalo je više ljevičarskih geriljskih skupina: Nacionalnooslobodilačka vojska (ELN), Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), Narodnooslobodilačka vojska (EPL), Pokret 19. travanj (M-19) i dr., a 1970-ih dolazi do rasta ilegalne proizvodnje droge te utjecaja organiziranoga kriminala (tzv. narkokarteli). Pošto je Nacionalna fronta raspuštena, na predsjedničkim izborima 1974. pobijedio je liberal Alfonso López Michelsen; 1975–76. bilo je uvedeno izvanredno stanje radi borbe protiv kriminala i gerile, u čemu je kolumbijsku vlast pomagao SAD. Predsjednik Julio César Turbay Ayala (liberal, 1978–82) osnažio je vanjskopolitičke veze sa SAD-om, a Belisario Betancur (konzervativac, na vlasti 1982–86) ponudio je amnestiju pripadnicima gerilskih skupina; 1984. FARC i M-19 pristali su na jednogodišnji prekid oružane borbe, ali su je nastavili 1985., nakon napada desničarskih paravojnih skupina. Nakon Betancoura na vlasti su bili liberalni predsjednici Virgilio Barco Vargas (1986–90), César Gaviria Trujillo (1990–94), za mandata kojega je 1993. ubijen šef najmoćnije kolumbijske narkobande Pablo Escobar, i Ernesto Samper Pizano (1994–98). Sukobi gerilskih pokreta s vladinim snagama i paravojnim skupinama nastavili su se i 1990-ih, kada je bilo mnogo ubijenih, atentata i otmica te napada na naftovode i postrojenja naftnih kompanija iz zapadnih zemalja. Potkraj 1990-ih pod nadzorom FARC-a bilo je oko 40% kolumbijskoga teritorija; zbog djelovanja gerile u pograničju, česti su incidenti sa susjednim zemljama. Suparničke pobunjeničke i paravojne snage također su uključene u ilegalne poslove s drogom; procjenjuje se da je od ukupnoga kokaina u svijetu 2000. oko 80% dolazilo iz Kolumbije, najviše u SAD. Predsjednik Andrés Pastrana Arango (kandidat Konzervativne stranke; na vlasti 1998–2002) pregovarao je od 1998. s predstavnicima FARC-a te im priznao nadzor nad približno 42 000 km² teritorija, s kojega su bile povučene vladine snage (pregovarao je i s ELN-om). Nakon učestalih oružanih incidenata pregovori su bili prekinuti u veljači 2002. pa su borbe vladinih i pobunjeničkih snaga obnovljene. Za predsjednika je 2002. izabran Álvaro Uribe Vélez (reizabran je 2006), kandidat konzervativnog pokreta Prvo Kolumbija. Odnosi s Ekvadorom pogoršani su 2008. zbog protugerilskih operacija kolumbijske vojske u pograničju. Za predsjednika je 2010. izabran Juan Manuel Santos Calderón (2006–09. bio je ministar obrane), kandidat Socijalne stranke nacionalnog jedinstva; nastavio je pregovore s predstavnicima FARC-a radi okončanja sukoba, a reizabran je 2014. Uz posredovanje više zemalja, mirovni pregovori s FARC-om vođeni su u Havani od kolovoza 2012; okončani su sporazumom od 24. VIII. 2016 (obuhvaća demilitarizaciju, amnestiju, naknadu štete žrtvama, agrarnu reformu, politički angažman FARC-a i dr.). Mirovni sporazum službeno je potpisan 26. IX. 2016. u Cartageni, ali potom nije prihvaćen na referendumu održanom 2. X. 2016 (odbijen je s 50,2% glasova). Time je politička nestabilnost nastavljena (od početka sukoba s gerilskim skupinama sredinom 1960-ih, broj poginulih procjenjuje se na približno 250 000, a broj raseljenih na više od pet milijuna). Revidirani mirovni sporazum potpisan je 24. XI. 2016. i ubrzo potom ratificiran je u parlamentu (za politički angažman predsjednik Juan Manuel Santos dobio je Nobelovu nagradu za mir). Na predsjedničkim izborima u lipnju 2018. pobijedio je Iván Duque Márquez (kandidat desničarskoga Demokratskoga centra). Ekonomskom i socijalnom politikom pogodovao je bogatijemu dijelu društva, te nije u potpunosti podupirao mirovni proces, što je vodilo masovnim prosvjedima u Bogoti i drugim gradovima (od studenoga 2019. do veljače 2020., te u drugoj polovici 2021). Društvenu su nesigurnost izazivala i ubojstva stotina ljevičarskih aktivista i bivših gerilaca te porast korupcije, ilegalne proizvodnje narkotika i ostaloga kriminala. Tijekom svojega mandata Duque je održavao stratešku suradnju sa SAD-om te razvio partnerstvo s NATO-om. U drugome krugu predsjedničkih izbora u lipnju 2022. pobijedio je Gustavo Petro, kandidat ljevičarske koalicije Povijesni ugovor za Kolumbiju (predsjednik je republike od 7. VIII. 2022). Nastoji provesti društvene reforme u korist siromašnijega stanovništva te promjene u državnom sigurnosnom sektoru, pri čemu nailazi na otpore (prosvjedi protiv njegove politike izbili su u rujnu 2022. u Bogoti i nekoliko drugih gradova). Pokušava onemogućiti politički radikalne i kriminalne skupine (2022. ubijeno je više od 200 aktivista za zaštitu ljudskih prava i okoliša) te u ožujku 2023. angažira i vojsku protiv narkobandi. Također vodi pregovore kako bi pojedine ljevičarske skupine (koje ne prihvaćaju mirovni sporazum iz 2016) odustale od gerile.

Politički sustav

Prema Ustavu od 5. VII. 1991., Kolumbija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike na čelu je države, biraju ga izravno građani na općim izborima na razdoblje od 4 godine, na najviše dva mandata. Predsjednik ima široke ovlasti u izvršnoj vlasti: predsjednik je vlade, imenuje ministre i druge visoke državne dužnosnike i časnike, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Uz predsjednika republike vlada obavlja izvršne funkcije vlasti. Zakonodavnu vlast ima dvodomni Kongres (Congreso), koji se sastoji od Zastupničkog doma (Cámara de Representantes) i Senata (Senado). Zastupnički dom ima 166 zastupnika, koje na općim izborima biraju građani za mandat od 4 godine. Senat ima 102 člana, koje izravno biraju građani za mandat od 4 godine. Biračko je pravo opće i jednako za sve građane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju: Ustavni sud, kojega članove imenuje Senat, a brine se za zaštitu Ustava, Vrhovni sud pravde i niži sudovi. Država je administrativno podijeljena na 32 departmana i glavni grad. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 20. srpnja (1810).

Političke stranke

Liberalna stranka Kolumbije (Partido Liberal Colombiano – akronim PLC), osnovana 1848., stranka je lijevoga centra (početno je klasična liberalna stranka, zagovornik industrijskog i trgovačkoga kapitala, a poslije se priklanja socijaldemokraciji). Među vodećim je kolumbijskim političkim strankama; članica vladajuće koalicije Nacionalne fronte 1957–74 (s PCC-om). Na izborima 2014. i 2018. osvaja relativnu zastupničku većinu (2010. bila je na trećem mjestu). Članica je Socijalističke internacionale. Konzervativna stranka Kolumbije (Partido Conservador Colombiano – akronim PCC), osnovana 1849., stranka je desnoga centra. Sudjelovala je u vladajućoj koaliciji Nacionalne fronte 1957–74 (s PLC-om). Iz njezinih su redova u novije doba bili predsjednici republike Belisario Betancur (1982–86) i Andrés Pastrana Arango (1998–2002). Na izborima 2010. i 2014. ostala je među tri vodeće stranke (uz Stranku U i PLC), a na izborima 2018. peta je po broju osvojenih zastupničkih mandata. Članica je Kršćansko-demokratske internacionale i Međunarodne demokratske unije. Socijalna stranka nacionalnog jedinstva (Partido Social de Unidad Nacional, poznata i kao Stranka U – Partido dela U), osnovana 2005., stranka je lijevoga centra. Na parlamentarnim izborima 2010. bila je prva po broju osvojenih mandata (ispred PCC-a), a 2014. druga (iza PLC-a). Vođa stranke Juan Manuel Santos biran je za predsjednika republike 2010. i 2014. Nakon izbora 2018. stranka je na četvrtome mjestu po broju zastupničkih mandata. Demokratski centar (Centro Democrático – akronim CD), osnovan 2014., stranka je desnice. Osnivač i vođa stranke je Álvaro Uribe Vélez (predsjednik republike 2002–10). Nakon izbora 2018. druga je stranka po broju parlamentarnih zastupnika (iza PLC-a). Stranački kandidat Iván Duque Márquez pobijedio je na predsjedničkim izborima 2018. Radikalna promjena (Cambio Radical – akronim CR), osnovana 1998., stranka je desnice. Nakon izbora 2018. treća je po broju zastupničkih mandata (iza PLC-a i CD-a).

Književnost

Kolumbijska kolonijalna književnost ima s književnostima ostalih hispanoameričkih zemalja zajednička glavna obilježja: književna djela o osvajanju, epsko pjesništvo, povijesne spise te prozne i pjesničke sastavke vjerskoga sadržaja. Prvi tekstovi na španjolskome jeziku o prostoru Kolumbije, tada zvanoj Nova Granada, kronike su (većinom izgubljene) osvajača s dobrom humanističkom naobrazbom, npr. G. Jiméneza de Quesade (1499–1579), te ep o osvajanju što ga je u 150 000 stihova napisao »kolumbijski Homer« Juan de Castellanos (1522–1607). O prostoru današnje Kolumbije u XVI. st. mnogo se prenosilo i usmeno: ondje je bio smješten mitski Eldorado, o kojem je glas kružio Europom i Amerikom. Prvi autor s razvijenim osjećajem kolumbijskog, a ne španjolskoga identiteta bio je Juan Rodríguez Freyle (1566 – ? 1640), autor vrlo popularna povijesno-fikcijskoga teksta »Osvajanje i otkriće Novoga Kraljevstva Granade« (»Conquista y Descubrimiento del Nuevo Reino de Granada«, 1636), koji je kolao u rukopisu, a tiskan je tek 1859. U književnosti baroknoga razdoblja najznačajnije je ime redovnica Francisca Josefa del Castillo y Guevara (madre Castillo; 1671–1742); njezina autobiografija »Život« (»Vida«) i zbirke pjesama kolale su u brojnim prijepisima. Najznačajniji kolumbijski pjesnik, sljedbenik L. de Gongore, bio je Hernando Domínguez Camargo (? 1601–56).

Prijelaz iz XVIII. u XIX. st., tj. iz neoklasicizma u romantiku, označili su pjesnici José Joaquín Ortiz (1814–92) i Julio Arboleda (1817–61). Vodeće ime u kulturi i književnosti bio je Antonio Nariño (1765–1823), simbol političke i intelektualne neovisnosti, vlasnik najglasovitije privatne knjižnice u hispanskoj Americi, sastavljene od knjiga na drugim jezicima, uglavnom zabranjenih, poput »Deklaracije o ljudskim pravima«. Kolumbijska kolonijalna kultura po svojim ostvarenjima u slikarstvu, arhitekturi i primijenjenim umjetnostima, pripada samomu vrhu, dok se književnost, po broju tiskanih djela i dinamici književnoga života, nalazi iza peruanske i meksičke. U XIX. st. pojavio se drugi val pjesnika romantičara: Gregorio Gutiérrez González (1826–72), José María Samper (1828–88), pjesnik i pripovjedač, R. Pombo (1833–1912), najplodniji i najbolji pjesnik toga razdoblja, Diego Fallón (1834–1905) i dr., većinom okupljeni oko časopisa »El Mosaico«. Istodobno je započeo i razvoj pripovjedne proze, koja će u XX. st. dati svjetski poznata imena. Novinar i politički publicist J. Isaacs (1837–95) objavio je roman »María« (1867), najbolje pripovjedno romantičko djelo u hispanskoj Americi, a drugi je najpoznatiji roman toga razdoblja »La Manuela« Eugenija Díaza Castra (1804–65), koji već govori o socijalnim i političkim problemima tradicionalnoga kolumbijskoga društva. Potkraj XIX. st. u središtu književnoga života bilo je pjesništvo modernističkog izraza, premda postoji i širok krug kasnih romantičara s vidljivim prijelazom k modernizmu. Kolumbijski modernist J. A. Silva (1865–96), sljedbenik francuskih simbolista, bio je najprofinjeniji lirski pjesnik hispanske Amerike. U XX. st. u kolumbijskoj je književnosti supostojalo mnoštvo zanimljivih i raznolikih tendencija, a inovativnost proznog izričaja nadmašila je izražajnost produkcije u stihu. Na početku stoljeća najznačajniji pisac bio je J. E. Rivera (1889–1920), autor romana »Kovitlac« (1924), potresne priče o životu skupljača kaučuka u dojmljivoj mješavini romantičkog i dokumentarnog izraza i perspektive. Javljaju se jake pripovjedačke osobnosti poput Germána Arciniegasa (1900–99), Álvara Mutisa (1923–2013), Álvara Cepede Zalmudia (1926–72) i dr. Najpoznatije je ime suvremene kolumbijske književnosti uopće G. García Márquez (1928–2014), dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1982., koji se proslavio romanom »Sto godina samoće« (1967). U drugoj polovici XX. st. pod utjecajem nadrealizma i egzistencijalizma nastaje krug pjesnika zaokupljenih smrću, razaranjem i nihilizmom (Jaime Ibáñez, 1919–71; Á. Mutis; Eduardo Cote Lamus, 1928–64). Drugi pjesnici, kao Juan Gustavo Cobo-Borda (r. 1948), prevladavaju taj duh obnavljajući ga otvorenošću i kozmopolitizmom.

Citiranje:

Kolumbija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2024. Pristupljeno 14.6.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kolumbija>.