koncesija (lat. concessio).
1. U najširem smislu, svako ustupanje, dopuštenje, povlastica.
2. U pravu općenito, dozvola za obavljanje neke djelatnosti uvjetovana posebnim odobrenjem. Za razliku od konsensa (dozvole), koncesija (povlastica) mora unaprjeđivati javni interes. Podjeljuje se posebnim, u pravilu upravnim aktom, nakon čega obično slijedi sklapanje posebnog ugovora kojim se utvrđuju načini njezina obavljanja. – U međunar. pravu koncesije se dijele na političke i ekonomske. Polit. koncesije najčešće se utvrđuju u ugovorima između država i znače dozvolu jedne države drugoj da na njezinu teritoriju obavlja određenu djelatnost koja ograničava njezinu suverenost (npr. kineska koncesija Rusiji dala je 1898. u 25-godišnji zakup Port Arthur, kin Lüshun). Ekonomske koncesije podjeljuju se ugovorom između države-koncedenta i koncesionara (npr. Panamski kanal). – U pravu RH koncesijom se stječe pravo gosp. korištenja prirodnih bogatstava i drugih dobara od interesa za Republiku Hrvatsku, pravo obavljanja djelatnosti od interesa za RH te izgradnja i korištenje objekata i postrojenja potrebnih za obavljanje tih djelatnosti; interese RH utvrđuje Hrvatski sabor. Koncesija se ne može dati na šumska i druga zakonom utvrđena dobra u vlasništvu države. Koncesija se može dati domaćoj i stranoj pravnoj i fizičkoj osobi, najdulje na vrijeme od 99 godina. Odluku o koncesiji donosi Hrvatski sabor ili, po njegovu ovlaštenju, Vlada RH na temelju javnoga prikupljanja ponuda ili javnoga natječaja, odn. na zahtjev. Nakon donošenja odluke, koncedent i koncesionar sklapaju ugovor o koncesiji kojim se moraju osigurati odgovarajuća jamstva za ostvarivanje gospodarske svrhe koncesije u skladu s interesima Republike Hrvatske. Ugovori o koncesiji upisuju se u jedinstveni registar koncesija, a oni koji se odnose na nekretnine u zemljišne knjige.
