Konstancije II. (latinski Flavius Iulius Constantius [fla:'wi·us ju:'li·us ko:nsta'nti·us]), rimski car (Sirmij, danas Srijemska Mitrovica, 7. VIII. 317 – Mopsukrena/Mopsucrenae kraj Tarza, Cilicija, 3. XI. 361). Sin Konstantina I. Velikoga. Kao cezar od 333. upravljao je istočnim dijelom Carstva. Nakon očeve smrti 337. proširio je vlast na Trakiju te postao august i suvladar s braćom Konstantinom II. i Konstansom. Prigodom preuzimanja uprave nad Carigradom vjerojatno je potaknuo pokolj članova carske obitelji kako bi otklonio potencijalne pretendente na prijestolje. Vladavina mu je bila obilježena dugotrajnim, uglavnom obrambenim, ratom s Perzijom. Nakon što je Magnencije 350. ubio Konstansa i preuzeo zapadno prijestolje, Konstancije je protiv njega započeo rat te je kraj Murse (današnji Osijek) 351. izvojevao krvavu pobjedu, a uzurpatora konačno porazio 353., postavši jedini vladar Rimskog Carstva. Potom je učvršćivao vlast na Zapadu i ratovao protiv Alemana (353–354), Kvada i Sarmata (357), dok nije zbog novog sukoba s perzijskim vladarom Šapurom II. otišao na Istok. Pošto je 360. izbio ustanak cezara Julijana II. Apostata, Konstancije je 361. krenuo na Zapad da bi ga ugušio, ali je putem umro. Za razliku od svoje braće, Konstancije je bio branitelj arijanstva uspješno potičući širenje tog učenja na Istoku, a poslije bezuspješno i na Zapadu. Između 347. i 359. pod njegovim su pokroviteljstvom u Sirmiju održana četiri crkvena koncila koja su rezultirala donošenjem Arijanskog vjerovanja kao odgovora na Nicejsko. Borio se protiv tradicionalne rimske religije, a prigodom svog prvog i jedinog posjeta Rimu 357. dao je ukloniti oltar božice Viktorije iz zgrade senata. Nastavljajući očevu politiku jačanja Carigrada kao nove prijestolnice, 359. je imenovao prvog gradskog eparha (praefectus urbi) po uzoru na onog rimskog, a još 357. dekretom je izjednačio važnost carigradskoga senata s rimskim te mu je 361. znatno povećao broj članova.
