konstitucionalizam (engl. constitutionalism, prema lat. constitutio: ustroj), politička i ustavnopravna doktrina koja zahtijeva da pojedinci i tijela koji obnašaju političku vlast budu vezani i ograničeni institucijama, odnosno pravilima. U tome smislu, korijeni konstitucionalizma mogu se prepoznati već u antičkim raspravama o državi i politici (Platon, Aristotel, stoici i rimski pravni pisci); elemente konstitucionalizma razmatrali su mnogi autori pišući o temama vezanima uz državni ustroj, odnos političke vlasti i državnih institucija, prirodno pravo, doktrinu o diobi vlasti i sl. (J. Fortescue, R. Hooker, J. Althusius, H. Grotius, T. Hobbes, J. Locke, J.-J. Rousseau, Ch. L. Montesquieu, Th. Jefferson, A. Hamilton, J. Madison, A. V. Dicey i dr.). Termin konstitucionalizam skovao je 1832. engleski pjesnik R. Southey; uz engleske pravne pisce, za njegovo prihvaćanje kao stručnoga naziva osobito je zaslužan O. Gierke. Suvremeni konstitucionalizam bitna je osnova za ostvarivanje dostojanstva i slobode u ustavnoj i demokratskoj državi; počiva na idejama narodnoga suvereniteta, prava čovjeka, diobe vlasti, pravne države, parlamentarne demokracije, ograničenja pod koja potpadaju države kao članice međunarodog pravnog poretka (tzv. supranacionalni konstitucionalizam) itd. Promjene u političkoj stvarnosti izlažu danas klasični, statični koncept konstitucionalizma preispitivanju, naglašavajući potrebu da se ustavna legitimnost promatra kao politički proces koji ne počiva samo na legalnim kriterijima.