kontekst (lat. contextus: spajanje; spoj), u jezikoslovlju i fonetici, naziv za istovjetne jedinice izričaja koje dolaze u blizini jedinice što ju promatramo, ili uz nju; svojom prisutnošću one uvjetuju prisutnost, oblik ili funkciju promatrane jedinice. Tako je kontekst (ili okružje) fonema /â/ u /dân/ /d…n/, a kontekst riječi /vozi/ u /ona uvijek vozi brzo/ /ona uvijek … brzo/. Verbalni kontekst (verbalno okružje) ukupnost je teksta u koji je smještena određena jedinica (riječ), ono što se nalazi ispred nje i ono što slijedi iza nje. Situacijski kontekst ukupnost je prirodnih, društvenih i kulturnih uvjeta u koje se smješta izričaj, ili diskurz, a to su podatci o kulturnoj i psihološkoj situaciji koji su zajednički pošiljatelju i primatelju poruke, kao i podatci o iskustvima i znanjima podjednako obojice njih. U generativnoj lingvistici, formalni je kontekst onaj u kojem se oblici razvrstavaju ovisno o tome dolaze li u specifičnim okružjima (kontekstima) ili pak neovisno o njima. Sintagmatske gramatike mogu se podijeliti na gramatike neovisne o kontekstu i na gramatike ovisne o kontekstu.
U književnoj teoriji, okružje nekog teksta ili elementa teksta (riječi, fraze, rečenice) koje s njime tvori smislenu cjelinu. Za razliku od stvarnosti, svijeta ili ideje, koji opstoje neovisno o tekstu što ga osmišljavaju, kontekst je i sam sklop odnosa koji se oblikuje uklapanjem drugoga teksta. To znači da svaki tekst može donekle preinačiti kontekst svojega razumijevanja, a tomu su osobito skloni noviji književni tekstovi. Upozoravajući da se tekstovi nekoć nisu suprotstavljali svojemu kontekstu, semiotičar J. M. Lotman takav je odnos označio kao estetiku istovjetnosti, a aktivan rad novovjekoga književnog teksta na zadanome kontekstu pripisao je estetici oprječnosti. Strukturalističkom uvjerenju da književni tekst ima sposobnost sam stvoriti vlastiti kontekst teoretičari recepcije suprotstavili su stajalište da je tekst uvijek već oblikovan kao odgovor na neki određeni kontekst i stoga ovisi o njemu. No ako se kontekstu i prizna prednost nad tekstom, kontekst se može rekonstruirati samo na osnovi teksta, jer je kontekst u izvornome predtekstualnom obliku izgubljen. Zbog međusobne upućenosti jednoga na drugi u obama spomenutim tumačenjima, jasno teorijsko razdvajanje teksta od konteksta pokazalo se neprovedivim.