konzervacija (njem. Konservation < lat. conservatio: čuvanje, održavanje) (konzerviranje), skup sredstava i postupaka koji što je više moguće sprečavaju, onemogućuju, usporavaju propadanje materijala tijekom vremena.
Arheološka konzervacija obuhvaća sve načine zaštite materijalne kulturne baštine (predmeta, građevina) kao svjedočanstva civilizacijske vrijednosti. Smatra se da je arheološka konzervacija opći dio proučavanja kulturne baštine od 1931. kada je prihvaćena Atenska povelja o restauriranju povijesnih spomenika, u kojoj su dani prvi konkretni prijedlozi istraživanja i zaštite s ciljem da »dobra traju kroz vrijeme«, bez znatnih promjena. Arheološka se konzervacija danas temelji na istraživanju i nadziranju okoliša u kojem se nalazi spomenik, istraživanju načina na koji ekološki čimbenici utječu na materijal spomenika, pronalaženju najboljih uvjeta usporavanja propadanja materijala te proučavanju i pronalaženju načina mijenjanja uvjeta očuvanja (nove konzervatorske tehnike).
Arheološka konzervacija dijeli se na preventivnu (intervencije vezane uz okoliš) i kurativnu (intervencije na materijale od kojih je spomenik izrađen). Pri izboru načina konzervacije primjenjuju se: davanje prednosti preventivne konzervacije nad kurativnom, dijagnostičko ispitivanje odnosa materijala i okoliša, izradba dokumentacije sa svim informacijama o postojećem stanju, poduzimanje što manjih, lako uočljivih, razumljivih i povratnih zahvata, davanje prednosti primjeni materijala kompatibilnih s izvornima, redovito pregledavanje i održavanje konzerviranoga kulturnog dobra, promjena konzervacijske strategije ili postupka ako se za tim pokaže potreba.
Arheološki nalazi najugroženiji su najčešće odmah nakon otkrića, kada nakon dugog razdoblja pohrane (npr. u moru, tlu, zidu, lijesu) naglo bivaju izloženi atmosferilijama te se vrlo često prvi konzervacijski, preventivni postupci obavljaju tijekom iskopavanja. Tako se iznimno osjetljivi pokretni nalazi sve češće izdvajaju odsijecanjem zemljane podloge na kojoj se nalaze i prenošenjem podloge do konzervatora, sitni se nalazi često oblažu grumenom zemljane podloge u kojoj su nađeni kako bi bili minimalno izloženi atmosferilijama pri prijenosu, a oblažu se i ekspandiranim poliuretanom, uz odgovarajuću izolaciju samog nalaza, dočim se nad nepokretnim nalazima provodi strukturalna konsolidacija ugrađivanjem mehaničke potpore (npr. čelične potporne grede), osiguranjem kvalitetne i neprekidne drenaže na lokalitetu, ubacivanjem ili ubrizgavanjem konsolidacijskih materijala i drugim zahvatima tijekom istraživanja i nakon njega.
Daljnja zaštita odnosi se na restauraciju.
