konzistorij (kasnolat. consistorium: mjesto sastanka).
1. U carskome Rimu, palača ili dvorana gdje se sastajalo carsko vijeće (consilium principis). Od Konstantina I. (306–337) počelo se to vijeće nazivati sacrum consistorium. Sastojalo se, u prvom redu, od pravnika, a raspravljalo je o poslovima zakonodavstva i uprave; osim toga, car je u konzistoriju primao strane poslanike, davao svečane deklaracije i sl.
2. U Katoličkoj crkvi, kardinalsko vijeće pod papinim predsjedanjem koje se sastaje radi rješavanja važnih crkvenih poslova. Pojedini biskupi imaju također svoj konzistorij kao savjetodavni kolegij; članovi mogu biti i osobe izvan kaptola, pa i laici stručnjaci, osobito pravnici. U novije doba konzistorij sve više zamjenjuju različita biskupijska vijeća.
3. U luteranskim crkvama pojam konzistorija ima široku primjenu. Najprije je (od 1542) bio savjetodavni organ zemaljskoga gospodara koji je na svojem teritoriju imao crkvenu vlast poput biskupa. Poslije su konzistoriji, sastavljeni od pravnika i drugih laika, bili mjerodavni za rješavanje stvari iz građanskoga prava, osobito bračnih. Nakon 1918. konzistorij je u njemačkim evangeličkim crkvama organ koji upravlja mjesnim crkvama u crkvenim i građanskim poslovima. (U mnogim se crkvama nekadašnji konzistorij naziva Zemaljsko crkveno vijeće.)
4. U židovstvu, mjesno ili središnje vijeće, sastavljeno od rabina i članova laika.
